Slavonski planinarski put – četvrta etapa: Paulinovac – Orahovačko jezero
U nedjelju, 15. lipnja 2025., nastavili smo s hodanjem po dionicama Slavonskog planinarskog puta. Na redu je bila četvrta etapa od ukupno 8 planiranih za ovu godinu od izletišta Paulinovac do Orahovičkog jezera, dugačka oko 21 kilometar. Ovog puta okupilo se 43 planinara (odličan odaziv) iako je riječ o nešto zahtjevnijoj dionici.
Protekli vikend je 48 planinarki (i pokoji planinar) provelo u susjednoj Sloveniji, uživajući u prirodnim ljepotama, šumu koraka po gorskim stazama i šapatima rijeka koje vijugaju kroz netaknute krajolike. Iako nas je vrijeme djelomično izazvalo, ljepota trenutaka, druženje i doza improvizacije učinili su ovaj izlet posebnim.
Na put smo krenuli u petak 6.6. u 14.00 sati. Ugodna vožnja, uz pokoje stajanje, dovela nas je oko 20.30 u Bled, jedno od najpoznatijih slovenskih turističkih odredišta. Smjestili smo se u Travellers’ Haven Hostelu, jednostavnom, ali toplom i gostoljubivom mjestu koje je svojim imenom opravdalo svrhu. Vremena je bilo dovoljno da u laganoj večernjoj šetnji doživimo čarobnu atmosferu jezera okruženog planinama, s otočićem i crkvicom smještenim usred modrozelene vode. Tijekom šetnje uz obalu, pogled nam je stalno bježao prema Blejskom dvorcu, smještenom na strmoj stijeni 130 metara iznad jezera. Ova srednjovjekovna utvrda, jedna od najstarijih u Sloveniji, pruža impresivan pogled na jezero, otok i Julijske Alpe. Bilo je prilike i za kušanje blejske kremne rezine, čija cijena ide od 7,5 eura uz jezero do 5 eura u slastičarnici Zima, smještenoj na putu do našeg hostela.
U subotu u 8.00 sati smo se zaputili prema Bohinjskoj dolini. Put nas je vodio kroz slikovite alpske krajolike, livade, uske serpentine i tiha sela s uskim uličicama, koje je naš vozač spretno prolazio. Bohinjsko Jezero je smješteno u srcu Triglavskog nacionalnog parka i najveće je prirodno jezero u Sloveniji. Okruženo strmim planinama i bujnim šumama, djeluje kao mirno zrcalo koje reflektira veličinu i tišinu prirode. Za razliku od turistički razvijenijeg Bleda, Bohinj je siroviji, tiši, nekako autentičniji. Već i taj prvi pogled, bez izlaska iz busa, ostavio je dojam. Jezero je mirno ležalo pod planinama, obasjano ranim svjetlom, s crkvicom sv. Janeza Krstitelja i drvenim čamcima koji su plutali blizu obale. Bohinj, iako samo “u prolazu”, očarao nas je kao zrcalo prirode u svom najtišem obliku.
Ubrzo dolazimo do Stare Fužine gdje počinjemo naše hodanje kanjonom rijeke Mostnice i doline Voje. Početak ide uzduž Willomitzer botaničke staze, koja nam je otkrila mnoštvo endemskih i zaštićenih biljnih vrsta, označenih natpisima kao u pravom botaničkom vrtu. Šetnja kroz kanjon rijeke Mostnice nije samo put uz vodu, to je hodanje preko mostova koji spajaju obale, ljude i stoljeća. Kroz gusto zelenilo i uz pjenušavu rijeku, prolazimo preko nekoliko drvenih i kamenih mostova, svaki s vlastitim karakterom i pogledom Najpoznatiji među njima je Hudičev most, smješten na samom početku kanjona, u blizini sela Stara Fužina. Ovaj kameni luk iz 19. stoljeća impozantno se izdiže nad uskim, ali dubokim kanjonom. S mosta se pruža dramatičan pogled u dubinu gdje rijeka Mostnica duboko ispod bučno probija svoj put kroz stijene. Legenda kaže da je most izgrađen “uz pomoć vraga” jer je bilo nemoguće zamisliti da su ga ljudi sagradili sami, toliko su litice strme i visina zastrašujuća. Ime mosta – Hudičev, tj. “Vražji” – upravo dolazi iz te predaje. Most je danas zaštićeni kulturni spomenik i nezaobilazna točka za fotografiranje i uživanje u pogledu.
Dok se penjemo uz kanjon, prelazimo još nekoliko manjih drvenih mostova, savijenih preko uskih, ali dubokih pukotina. Oni ne samo da omogućuju kretanje, već nude vidikovce – s njih se vide pjenušavi zavoji rijeke, razigrane kaskade i dno koje nestaje u plavozelenom svjetlu.
Jedan od najupečatljivijih prizora u kanjonu je stijena Slon, prirodna forma isklesana dugotrajnim djelovanjem vode i vremena. Gledajući je iz pravog kuta, jasno se ocrtava oblik slona s podignutom surlom – kao da se s druge strane kanjona sprema napojiti u rijeci. Taj „kameni čuvar“ kanjona je nezaobilazno mjesto čuđenja i divljenja jer simbolizira neumornu snagu vode, koja kroz tisuće godina može oblikovati najčvršće stijene u prepoznatljive oblike.
Nedaleko od Slona, kanjon se širi i vodi prema slapu Voje ili poznatijem kao slap Mostnice gdje rijeka završava svoju kanjonsku dionicu u eksploziji kapljica i tišine. Sam slap je visok 21 metar, a ispod njega je još jedan manji slap Konjski rep. Nakon zajedničkog fotografiranja, spustili smo se do petnaestak minuta udaljene Koče na Vojah, toplog i slikovitog planinarskog skloništa smještenog na prostranoj livadi Voje. Smještena na nadmorskoj visini od 690 metara, Koča na Vojah bila je idealno mjesto za odmor i ručak s pogledom na okolne livade. Nakon pauze smo se spustili do naše polazne točke u Starim Fužinama, istim smjerom ali dijelom I stazama s druge strane rječice, u kojoj su neki, uz fotografiranje potražili i osvježenje svojim zagrijanim stopalima.
Sama staza je bila nezahtjevna, dužine oko 12 km i visinske razlike 260 m i na njoj smo proveli skoro sedam sati uživanja u čaroliji koju je stvorila voda i vegetacija ovog skrivenog bisera Slovenije.
Kao bonus (hodački I doživljajni) provozali smo se do slapa Savica, jednog od najslavnijih slovenskih vodopada. Uklesan u stijene, Savica se obrušava s 78 metara visine u smaragdno jezero, ostavljajući bez daha (ne samo zbog uspona do vidikovca preko 565 stepenica), već i zbog snage prirode koju prenosi. Slap se nalazi na nadmorskoj visini 836 m i napaja se vodom iz doline Triglavskih jezera i ispod planine Pršive. Osim što je izvor pjesničke inspiracije – „Dok put neba pršće njenog bijesa pjena!“ (France Prešeren, odlomak iz Krštenja na Savici), izvor energije ( ispod slapa je napravljena brana), također može, onima koji se prepuste pozitivnoj energiji pršteće vode slapa, donijeti brojne mentalne i fizičke dobrobiti. Naime, na području slapova poput Savice, zrak je bogat negativnim ionima (anionima). Oni nastaju kada voda pada i razbija se o stijene i tlo, a energija tog udarca uzrokuje stvaranje iona koji se potom slobodno kreću u zraku. Pozitivni učinci aniona su čišćenje zraka (anioni se vežu za prašinu, alergene i druge čestice, čineći zrak oko slapova izuzetno čistim i zdravim za disanje), podizanje raspoloženja (negativni ioni mogu utjecati na proizvodnju serotonina u mozgu, zbog čega se ljudi osjećaju bolje i energičnije), smanjenje stresa (boravak u prostoru bogatom anionima može smanjiti napetost i pomoći u opuštanju) I poboljšanju koncentracije i energije (čist, nabijen zrak pomaže tijelu i umu da se bolje fokusiraju i osjećaju vitalnije). Kažu da je najviše aniona po kubičnom centimetru u planinama I blizini mora (od 5.000 do 50.000), a da ih je u podnožju slapa 100.000!
Pa smo tako energizirani i opušteni odskakutali niz onih 565 stepenica, vratili se u naš hostel i ostatak večeri uživali u šetnjama, druženjima, igrama ili samo bivanju u proživljenom iskustvu.
U nedjelju smo planirani izlet u Tolminska korita morali otkazati zbog najave grmljavinskog nevremena, što u planinama nije šala i što najbolje zna naša iskusna vodičica za taj dan Tanja … . No, kao i svaki pravi vodič, naša Jela zna da dobar plan uvijek ima plan B.
Zato smo dan iskoristili za posjet Radovljici, malom srednjovjekovnom gradiću s očuvanom starom jezgrom. Njene uske ulice, renesansne kuće i Muzej medičarstva pričaju priču o vremenu kad je svaka kuća imala svoju tajnu i kada su se šećer i med nosili kao poklon. A nakon Radovljice smo se na putu kući zaustavili u Ljubljani, u kojoj smo u trosatnoj šetnji (i/ili vožnji brodom) još jednom osjetili onu šarmantnu mješavinu modernog i starog koju ovaj grad nosi. Ovo je bila i prilika za ručak prije povratka u Osijek u koji smo ispunjeni doživljajima stigli u 20.00 sati.
Iako priroda ponekad promijeni naše planove, upravo u toj promjeni često doživimo najviše. Kanjon Mostnice i Savica ostavili su nas zadivljenima, a Radovljica i Ljubljana podsjetile da i gradovi imaju svoje staze, one koje vode kroz vrijeme, ljude i priče. Prozor uspomena ostao je bogat slikama, od slapa i stijene u obliku slona, do starih ulica i razgovora uz kavu, a ovaj izlet nas je podsjetio da i gradovi mogu biti staze, a kiša ponekad otvori druga vrata.
Hvala Jeli što nam je otvorila sva ova vrata i prozore 😊!
Višnja Matić
Izvještaj s izleta u Julijske Alpe – Debela Peč (2014 m)
Glavni izlet Opće planinarske škole 2025.
Slovenija je jedna od onih zemalja koje se istinski vole već pri prvom susretu. Mala po površini, a ogromna po ljepoti prirode, planinarskim mogućnostima i uređenosti. Visoki alpski vrhovi, pitome doline, savršena infrastruktura i duboko ukorijenjena kultura planinarenja čine ju rajem za sve ljubitelje boravka u prirodi. Triglavski narodni park, kao jedini nacionalni park u Sloveniji, ne samo da čuva prirodne ljepote, već aktivno potiče odgovorno planinarenje i očuvanje planinskog okoliša. U srcu toga raja smještene su Julijske Alpe, idealan izbor za glavni izlet naše Opće planinarske škole.
Planinari PD „Zanatlija“ su vikend od 4. do 6. travnja 2025. proveli u Istri, hodajući prvu dionicu Istarskog planinarskog puta (IPP). U najavi izleta planinari su saznali da je „IPP linijska obilaznica dužine oko 160 km. Kreće od Crvenog Vrha (Monte Rosso) iznad Piranskog zaljeva, preko Ćićarije i Učke do Labina, Skitače i Crne punte. To je najduža planinarska staza u Istri, otvorena je 2006. godine i ima 30 kontrolnih točaka. Za uspješno svladavanje ove staze potrebno je uložiti minimalno 54 sata aktivnog hoda. Za priznanje i značku neophodno je tijekom obilaska prikupiti žigove svih 30 kontrolnih točaka koji se utiskuju u Dnevnik obilaznice. Staza prolazi kroz raznolike krajolike Istre, uključujući pitoreskne brežuljke, šume hrasta i bora, tradicionalna istarska sela, vinograde, maslinike te ide i uz obalu Jadranskog mora, nudeći posjetiteljima raznovrsno iskustvo istarske prirode i kulture, uživanja u prekrasnim panoramskim pogledima na istarski krajolik i omogućava susret s bogatom istarskom kulturnom baštinom. Put prolazi kroz različite lokalitete s povijesnim značajkama poput starih crkava, utvrda, arheoloških nalazišta i tradicionalnih istarskih sela.“ Plan je na ovom prvom izletu bio ishodati četvrtinu cijele staze.
U petak poslije podne dva kombija s 18 planinara krenula su preko Slovenije put Istre i Tribana pored Buja, gdje smo noćili u Hostelu Parenzana, u kojem najčešće noće biciklisti. Naime, u blizini je Via Parenzana, poznata biciklističko-turistička staza nastala nakon prestanka korištenja prometne žile kucavice Istre s početka 20. stoljeća, uskotračne pruge Parenzana koja je spajala Trst i Poreč (Trieste i Parenzio). Uži razmak između tračnica omogućio je lakšu gradnju na zahtjevnijim terenima, jer je Parenzana prolazila kroz brdoviti i nepristupačni dio Istre. Željeznička pruga bila je u funkciji od 1902. do 1935. godine, a nakon njezina ukidanja, staza je pretvorena u atraktivnu turističku rutu za bicikliste, pješake i ljubitelje prirode te smo i sami prolazili dijelom Parenzane koji se poklapa s IPP-om.
U nedjelju, 30. ožujka, održan je pohod Baranjskom planinarskom obilaznicom – jednom od najmlađih u Hrvatskoj, uređenom i označenom 2021. godine trudom članova našeg društva. Obilaznica, duga oko 30 km, vodi kroz sve karakteristične krajolike Baranje: šume, pašnjake, vinograde, polja i surduke, uz malu riječicu Karašicu i preko brojnih staza divljači, sve do našeg Grunta – izletišta otvorenog svim planinarima i dobronamjernim gostima.
Iako su cijeli tjedan kiša i najave lošeg vremena prijetile odgodom, nedjeljno sunce izmamilo je na stazu pedesetak planinara. Zbog pomicanja sata, rani polazak iz Osijeka bio je nešto teži nego inače, ali sunčano jutro nagovijestilo je dobar dan.
