Cinque Terre
21.04. do 26.04.2025.
21.04. u ranim jutarnjim satima 39 planinara kreće na šestodnevni izlet u Italiju, točnije, na Ligurijsko
priobalje, na turističke i planinarske staze koje povezuju 5 sela poznatim po nazivu Cinque Terre (pet
zemalja) nastalih uglavnom u 12.st. Ako ih nabrajamo od sjevera prema jugu Cinque Terre obuhvaćaju sela Monterosso Al Mare, Vernazza, Corniglia, Manarolla i Riomaggiore.
Izlet je organizirala Jela Knežević u suradnji s planinarskom agencijom Izimanija (Ptuj), a vodič nam je, dakako, Izidor, kojemu je ime i u nazivu agencije.
Vozimo se preko Zagreba, Ljubljane, Venecije, Bologne do našeg smještaja u gradu La Spezia, koji se nalazi u južnom dijelu pokrajine Ligurija između Pise i Genove i drugi je grad po veličini u Liguriji, odmah poslije Genove. Grad ima stotinjak tisuća stanovnika i vazna je pomorska vojna luka. U grad dolazimo poslije 17 sati i nakon smještanja u sobe odlazimo prošetati gradom, netko prije a mnogi i poslije večere. Vrijeme ugodno, toplo, pogled na more i palme, parkove uz obilje trgovina i restorana. Smještaj je u blizini željezničke stanice a željeznica je sagrađena 1870.god. i od tada su sela povezana s vanjskim svijetom. Svakog jutra odlazimo vlakom u jedno od mjesta odakle nastavljamo dalje pješice ne baš preko brda i planina nego uglavnom preko stepenica i stepenica i još stepenica.
Prvi dan, to jest drugi dan našeg izleta, odlazimo vlakom do sela Corniglia, desetak minuta voznje, a nakon toga stepenice, pa stepenice, penjemo se i spustamo nekih sat i pol, staza je turistička, mimoilazimo se s drugim manjim skupinama, pogledi prekrasni, cvijeće i mirisi opojni, posebno su me se dojmili vrtovi limuna koji su na toplini sunca ispustali svoj specifican miris, mnoštvo je potoka i svježe vode, silazimo do nekoć ribarskog sela Vernazza, gdje pravimo pauzu od dva sata, za razgledanje, ručak, kavu i odmor. Uličice idu prema glavnoj ulici koja se otvara na malen trg koji gleda na more. Tko ima volje penje se na toranj dvorca Doria, većina nas ima i volje i snage, tik uz more nalazi se i crkva sv. Margarete, koju također posjećujemo. Nakon pauze preostaje nam dva sata penjanja i spuštanja do najsjevernijeg sela, sela Monterosso al Mare, koje ima najveću plažu, ali je voda prilično hladna pa samo najhrabriji odlaze u vodu. Negdje kod ruševina starog dvorca nalazimo željezničku stanicu, te se vlakom vraćamo u La Speziu.
Sljedeći dan odlazimo na pravu planinarsku stazu u nacionalnom parku Cinque Terre od sela Riomaggiore do Porto Venere, odakle se brodom vraćamo u La Speziu. Ovo je i najteža tura koja traje 5 sati a penjemo se preko 500 m n/v. Ni prethodnog dana nismo se penjali visoko, nekih 300 m, pa 200 m, ali staza nas je stalno dizala i spuštala. Tako je bilo i sada, iako smo se pretežno penjali, te išli po grebenu pa nakon toga spust. U početku uspona vidimo brežuljke u oblacima, još je jutro, sve je u izmaglici, prvu pauzu pravimo kod crkve i samostana Madone od Montenera, drugu kod još jedne crkvice, pa nešto dužu u malenom selu Campiglia, gdje je bilo moguće i naručiti neko piće. Šuma kojom smo prolazili je neopisivo lijepa, treba ju zaista doživjeti. Spust je bio malo otežan zbog vlage, ali sve dobro prolazi i nagrađeni smo pogledom na Porto Venere, koji ne pripada u pet sela, ali je vec i sam pogled na gradić s tornjevima, liticama i dvorcem očaravajući. U mjestu se zadržavamo oko sat vremena, ukrcavamo na brod i ponovno smo u La Speziji.
Treći aktivni dan obilježio je hod od sela Monterosso Al Mare do sela Levanto (selo ne pripada u navedenih 5 sela Cinque Terre). Kako staza vodi uz obalu nagrađeni smo prekrasnim pogledima a u selu Levanto dočekala nas je velika plaža s doista visokim valovima. Zanijelo nas je gledanje u more, valove koji zapljuskuju plažu, surfere u neoprenskim odijelima (more je ipak hladno) koji leže na daskama i očekuju veći val. Neke planinare je pokoji val i smočio, našlo se i onih kojima je more odnijelo štap za hodanje a mnogi su napunili gojzerice vodom. Nakon toga slijedi povratak. Zadnji dan smo imali opciju odlaska iz sela Riomagiorre na novootvorenu ljubavnu stazu koja vodi uz obalu ili preko brda do sela Manarola da bi se obje grupe našle u Manaroli i produžili preko drugog brda do sela Corniglia. Staza preko brda je znatno napornija, stepenice, stepenice i opet stepenice, ali smo bili nagrađeni predivnim pogledima na more, na litice, terase obrađene i neobrađene a prolazili smo pored brojnih vinograda, maslinika, opet nasada limuna, potoka. Na stazi je bilo i dosta drugih hodača, pa smo se teško mimoilazili na uskim stepenicama. Bilo je tu i vježbanja nekih članica naše grupe za vrijeme pauze zamijećenog od domaćih hodača po ljepoti izvedbe nekih joga vježbi. Uglavnom, stepenice su prevladavale i putem do Manarole i putem do Corniglie, a prevladavale su i gomile turista u Manaroli.
Završavamo danom povratka kada se zaustavljamo u Pisi radi malog odmora, fotkanja kosog tornja,
šetnje, i slijedi dugosatna voznja u Osijek.
Odličan izlet s mnogo druženja, pogotovo među članovima grupe smještenim u hostel sobe, koji su si
prisvojili i cijelu natkrivenu terasu. Kako smo na cijelu sobu imali samo jedan ključ a prioriteti su nam
bili različiti bilo je i onih koji su ostali zaključani u sobi (na vrlo kratko, sve se brzo rješava) a neki su uz ključ ostali stajati pred ulaznim vratima i vikati da ih se pusti unutra. Zaista čudan taj samostan a i
golema drvena vrata koja se otvaraju na približavanje ključa točno određenoj točci, nije kod kvake,
nije ni točkica sa strane nego malo na desno od nje. Ovo je za buduće generacije planinara.
Helena Tudik
