Izlet na Biokovo i Rujnicu ili Treća sreća

Ovaj put nam se posrećilo! Zbog lošeg vremena dva puta odgođen izlet u 2024. konačno je uspješno realiziran po suncu i vrlo visokim temperaturama. Ipak se isplatilo pričekati pravu priliku, jer na Biokovo se ne ide tek tako.

Na sam Praznik rada ujutro dva kombija sa 16 planinara uputila su se preko BiH prema Makarskoj, sa željom da na četverodnevnom izletu prehodaju pola Biokova i Rujnicu i pri tome „skinu“ četiri kontrolke HPO-a. Plan je bio i da jedna manja ekipica hoda nešto drugačiju stazu i „skine“ druge dvije kontrolke, a u tom planu im se pridružila i još jedna naša planinarka došavši iz Požege. Sunčan dan i fini ručak putem u restoranu na Kupresu pridonijeli su da u dobrom raspoloženju stignemo još za dana u Veliko Brdo, mjesto iznad Makarske u kojem smo rezervirali noćenje u Planinarskom domu Velobrdski ledari, a neki planinari otišli su i na sladoled u Makarsku. Neobično ime ovog doma potječe od ljudi iz planinskih naselja poput Velikog Brda, Zagvozda i Rašćana, koji su se bavili vađenjem leda iz prirodnih ledenica na Biokovu. Ovaj težak i opasan posao obavljali su od kraja 19. stoljeća pa sve do 1970-ih kada je električna energija zamijenila prirodno ohlađeni led. Ledari su koristili prirodne jame, tzv. ledenice u koje su se spuštali pomoću improviziranih ljestava od jelovih grana ili užadi, a ponekad i četveronoške. Led su rezali sjekirama, oblagali bukovim lišćem i kostrijeti (dlakom od koze), a potom ga na magarcima noću nosili u naselja poput Zagvozda, Makarske i Imotskog, za potrebe ugostiteljskih objekata koji su ga koristili za hlađenje pića i čuvanje hrane. Led se u biokovskim jamama zadržavao zbog specifičnih uvjeta hladnoće i vlage i usred ljeta. Ledarski posao je bio izuzetno opasan. Ovaj Planinarski dom u Velikom Brdu otvoren je 2022., a tijekom svečanosti otvorenja ponovno je prevezen led s Biokova, čime je oživljena tradicija ledarstva.

U domu smo se smjestili, zajedno s još 13 planinara iz Rijeke pa nam je malo bilo tijesno, no gdje čeljad nije bijesna… Budući da je većina ekipe, nas 13, sutra ujutro rano kretala put vrha Veliki Šibenik, pripremili smo velike ruksake za dvodnevno hodanje po Biokovu s noćenjem u Planinarskom domu Pod Jurom, podno samog vrha Sveti Jure. Već u šest sati bili smo na stazi i oštro se uspinjali prema ovom prvom vrhu koji je na 1467 m n/v. Nećemo lagati, uspon je bio naporan, veliki ruksaci teški, sunce jako i temperatura visoka. No pogledi na more i otoke su bili božanstveni pa je uz ovaj užitak sve bilo lakše. Šuma podno samog vrha je devastirana od požara i odrona i ostavlja apokaliptičan dojam koje je pojačavalo sunce koje je nemilice pržilo. Sam vrh Veliki Šibenik ne otvara naročit pogled te smo produžili do obližnjeg vidikovca s kojeg puca pogled na Jadransko more i južnu Dalmaciju. Iako svi podaci upućuju da je vidikovac na Malom Šibeniku, domaći čovjek, domar u domu nam je rekao da je i vidikovac zapravo na Velikom Šibeniku, a Mali je ipak nešto niže u suprotnom smjeru od našeg. Uživali smo u hladovini s pogledom od kojeg zastaje dah na Hvar, Brač… Nakon pola sata željenog odmora krenuli smo prema Planinarskoj kući Slobodan Ravlić – Lokva gdje sam prvotno planirala noćenje za nas, no kad sam u veljači pokušala rezervirati, već je bilo zauzeto. Nije ni čudo, jer kuća je na prelijepom otvorenom mjestu s pogledom na more, usred biokovskog kamena. Putem smo hodali pored stočarskih stanova i vrtača u kojima vlada poseban zeleno- bogati ekosustav, uživali u cvijeću i različitom mirisnom bilju, s pogledom na surovi kamen i vrhove. Uskoro nam se ukazao i toranj na vrhu Sveti Jure, no znali smo da je njegova prividna blizina varka i da do njega imamo  barem još tri sata penjanja. Na kući smo odmorili i napili se hladne vode iz gustirne, a uspjeli smo se zavući i u hladovinu unutrašnjosti kuće jer smo zatekli planinare iz Zagreba  koji su je otključali.

Nakon okrijepe nastavili smo do našeg današnjeg cilja – Planinarskog doma Pod Svetim Jurom do kojeg je bilo još dva sata hoda po usponu. Budući da smo hodali već više od osam sati po užarenom kamenu i da smo ukupno ispenjali više od 1500 metara, umor se itekako osjetio u našim nogama koje su pred kraj odbijale poslušnost i teško hodale uzbrdo po škrapama. Vrh Sveti Jure i toranj na oku, tik do, a nikako doć’ do njega. Korak po korak i eto, nakon 10 sati hoda ukazao se i Planinarski dom Pod Svetim Jurom. Do njega je još trebalo nizbrdo pa opet uzbrdo više puta, jer cijelo Biokovo je zbog vrtača i neravnog terena dolje-gore. Kad smo konačno došli do doma, dočepali smo se hladnog piva koje je baš, baš prijalo nakon 11 sati hoda po popriličnoj vrućini. Dokaz jačine ovog svibanjskog sunca na velikoj nadmorskoj visini su bila naša izgorena lica, ruke i vratovi koji su blještali crvenilom, unatoč kremama s visokim zaštitnim faktorom. Pivo nas je čudesno okrijepilo, a bio je još dan  pa smo umjesto sutra ujutro, odlučili odmah popeti se na najviši vrh Biokova, Svetog Juru, na našu drugu kontrolku, koji je oko 100 m iznad doma. Dio ekipe popeo se i spustio oštrim usponom uz pomoć sajle, a dio je prošetao 2,5 km asfaltnom cestom i konstatirao da je nakon današnjeg kamena, hodanje blagim usponom po cesti pravi odmor za noge. Takvi su planinari, odmaraju se na blagom usponu po ravnom trenu. Nakon povratka večerali smo odlično jelo „na žlicu“ s mesom i različitom povrćem koje nam je pripremio naš domar, a ispekao je za nas i domaći kruh koji je baš prijao. Još jedno pivo i u krevet, bio je ovo naporan i dug dan. Unatoč “skupnom ležišću“ u kojem smo ležali kao sardine u konzervi, wc-u u ToiToi-ma te ledeno hladnoj vodi iz gustirne vani za pranje zubi i umivanje, odmor je itekako prijao. Ni hrkanje nam nije smetalo.

Druga, manja ekipa popela se i spustila taj dan sjevernim stazama Biokova od strane Zagvozda na vrhove Svetog Iliju i  Šćirovac koji su također kontrolke HPO-a. Ishodali su stazu za oko 11 sati i vratili se na noćenje u Velobrdske ledare. Kažu da im je bilo lijepo i naporno, kao i nama.

Ujutro nam je na Juru došla kombijem druga ekipa i pokupila naše vreće za spavanje i višak opreme iz ruksaka, da opet ne nosimo na leđima cijeli dan teret za dvodnevi boravak u planini. Hvala im na tome, lijepo što misle na nas. Oni su se zatim također popeli na Sv. Juru te odvezli do Vošca, odakle su preko Planinarske kuće Slobodan Ravlić hodali na Veliki Šibenik (mi smo tamo bili jučer) i vratili se istom stazom do kombija. Mi smo iz doma Pod Jurom krenuli hodati prema Vošcu i Makaru. Staza je bila kraća i manje zahtjevna od prvog dana, jer većinom ide nizbrdo, no nakupilo se tu i uzbrdica pa je zbog vrućine i umora ipak bilo naporno. U podnožju vrha Vošac obišli smo luksuzno preuređeni nekadašnji Planinarski dom Pod Vošcem. Kažu da je neki privatnik od ranijeg derutnog objekta napravio hotel, no potkrovlje je ipak rezervirano za planinare. Neki od nas su tamo napunili boce vodom i obišli sobe, a čuli smo da se objekt otvara ovih dana. Popeli smo se oštrim usponom na našu slijedeću kontrolku, vrh Vošac i odmorili kod Planinarskog doma Toni Roso, uz brojne druge planinare i turiste (auto cesta ide do podnožja samog Vošca). Pogled na more i otoke nam je opet zaustavio dah, a sunčani dan je dodatno razbistrio prizor. Nakon Vošca smo se uputili prema Makaru pa iako dio staze prolazi kroz šumicu, sam završetak sa siparom pod nogama je bio bez hlada. Bilo je rano poslijepodne i sunce je nemilice pržilo pa smo, hodajući taj dan oko osam sati, dodatno izgorjeli. Kombi nas je čekao parkiran u Makaru (kombinacije s ključem kombija i razvažanjem djelo su savršene kombinatorike i inteligencije naših vozača). Požurili smo do Velobrdskih ledara jer je većina ekipe željela na kupanje na obližnju plažu. Kažu da je more bilo na 21 stupnju i jako je prijalo umornim nogama i izgorjeloj koži lica, ruku i vrata. Navečer smo dočekali našu drugu ekipu i većina nas je otišla na koncert u parku u Makarskoj. Teškom mukom smo izdržali do 22.30 sata i požurili na spavanje izmoreni dvodnevnim hodanjem po kamenu i vrućini. Večernji provod nismo mogli izdržati.

Treći hodačko-povratni dan započeli smo obilnim koso rezanim i slatkim slavljeničkim doručkom, jer je jedna naša planinarka imala rođendan. Naravno da smo pojeli više nego što je trebalo prije hodanja, ali red je da se rođendan proslavi i obilježi onako kako običaji nalažu. Slavljenica je dobila na poklon mirisne staze pune opojnog bilja i cvijeća po Rujnici 😊, a najviše je mirisalo drveće Crnog jasena koji je upravo u cvatu i grmlje žuke odnosno brnistre (lat. Spartium) po kojoj je, kažu planinari znalci, Split dobio ime. U sedam sati smo siti krenuli prema Rogotinu i mjestu Desne na stazu po Rujnici i prema njezinom vrhu Babina Gomila koji je također kontrolka HPO-a. Vrh je tek na 735 m n/v no zbog svog izdvojenog položaja idealan vidikovac na sve strane i na sva okolna gorja Hrvatske, BiH i Crne Gore, na deltu Neretve, na Pelješac i Korčulu, a za posebno jasnog dana i na Italiju. Nakon tri sata penjanja s polaznih desetak metara nadmorske visine te oštrog kamenitog uspona pri samom vrhu, dočekao nas je zaista impresivan prizor i pogled. Mobiteli su škljocali i škljocali… Na ovom izletu su nam se iz ptičje perspektive oči nagledale mora, otoka, planina i drugih prirodnih ljepota svake vrste. Dalmacija je zaista jedno rajsko mjesto. 

Nakon spusta i dodatnog izgaranja kože po jakom suncu, presvlačenja i žicanja vode od domaćih ljudi koji su odmarali  na terasama (kažu da nikada nisu bili na Babinoj Gomili 😊), oko 15 sati krenuli smo za Osijek, prethodno saznavši od domaćih gdje nam je usput preko granice najbolja janjetina. Osim kriterija što bolje, kriterij je bio i što bliže, jer smo umirali od gladi. Preporuka za restoran u mjestu Crveni grm odmah iza granice u Hercegovini pokazala se više nego dobrom, a janjetina je bila odlična. Još smo se ogrebali za tanjur oblatni od ekipe koja je u restoranu slavila krizmu i krenuli siti za Osijek oko 18 sati. Kako je do sada prošlo sve savršeno, nešto je moralo malo „zaštekati“, a to je, na svu sreću, bila samo strašna gužva nakon praznika na cesti na potezu oko Jablanice i Konjica, zbog koje smo u Osijek došli umjesto u planiranih 22-23 sata tek oko 2 sata u noći. Nadam se samo da su svi ljudi koji su radili ujutro uspjeli otići na posao.

Na kraju kao vodič mogu reći da sam zadovoljna izletom, sve planirano smo ostvarili uz predviđeni fizički napor, ali ugodno i bez ozljeda i bilo kakvih gubitaka. 😊 Ogrebotine, ugrize kukaca, masnice po nogama od kamena, žuljeve, opekotine od sunca i susrete s poskocima u prolazu ne računam, to su uobičajena iskustva planinara na zahtjevnima kamenitim stazama na višoj nadmorskoj visini. U ekipi je bilo planinara iz više planinarskih društava što mi je posebno drago te su osim mojih Zanatlija, na izletu bili planinari iz HPD Cibalia, HPD Orahovica i HPD Bršljan- Jankovac. Bili smo složni što je jako važno na teškim stazama, a neki planinari su se pokazali kao veliki oslonac u teškim trenucima kada je trebala dodatna pomoć i podrška malo posustalim planinarima. Stoga zahvaljujem svojim „metlama“ koje su se tu same pozicionirale kao osobe koje će nesebično pomoći onima kojima treba i koji su, nadam se da će to i prihvatiti, pravi potencijal za buduće vodiče. Posebno zahvaljujem vozačima Darku i Saši koji su nas sigurno dovezli u oba smjera, iskombinirali razvažanje dvije ekipe na početak i kraj staze i koji su strpljivo vozili kroz gužvu u povratku dok smo svi ostali blaženo spavali nakon obilnog ručka. Dodatno zahvaljujem Darku i zbog sve podrške oko prijevoza te vođenja druge, manje ekipe koja je hodala svojim putevima uz njegovo sigurno vođenje, iako je bila riječ o iskusnim planinarima. Izlet je bio lijep i uspješan, a nagodinu ćemo opet na Biokovo, nekim drugim stazama i na neke druge kontrolke 😊

Ponovilo se!

Vodič Sanja Vladović