U subotu 26.05.2018. godine krenuli smo u 6.00 sati iz Osijeka. Put nas je vodio podravskom magistralom i uz jednu usputnu pauzu stigli smo oko podneva do sela Planina Donja na istočnim obroncima Medvednice. Ondje je započinjao naš uspon prema planinarskom domu Lipa – Rog, a zatim dalje do hrpta Medvednice i izvora Rumlec koji nam je bio prva KT Zagrebačkog romarskog puta za ovaj dan. Budući da smo na izlet išli osobnim automobilima, najprije smo prevezli dio auta na završnu točku puta u Bidrovec. Hodanje smo započeli u 14.00 sati. Dan je bio lijep, sunčan i vrlo topao pa nam je uspon do Lipe bio malo teži, ali uz češće pauze uspješno smo stigli do doma. Već na samom putu prema vrhu otvarali su nam se prelijepi vidici na Prigorje, a na samom vrhu, sa razgledne piramide, vidjelo se još bolje, više i ljepše.
Nako kraće pauze za hladno pivo (velebitsko), nastavili smo putem prema Rumlecu koji više nije bio tako zahtjevan, a vodio je hladovinom šume. Na križanju Rumlec prisjetili smo se našeg prošlog izleta koji nas je vodio ovim dijelom Medvednice, od Hunjke, preko Gorščice do Laza Bistričkog. Spustili smo se do obližnjeg izvora Rumlec koji je 9. KT Zagrebačkog romarskog puta, poslikali se, a zatim nastavili dalje prema kapelici Majke Božje Snježne. Put nas je vodio kroz šumu i nizbrdo i nakon četrdesetak minuta bili smo kod Kapelice (10. KT ZRP). Na žalost, na kapelicu je palo drvo koje joj je urušilo krov, no radovi su u tijeku pa će ubrzo, nadamo se, zablistati u novom sjaju. Nakon fotkanja, nastavili smo sa spuštanjem po stazi prema Bidrovcu i ondje u selu, uz malo propitkivanja, stigli do 70 godina starog raspela koje je 11. KT Zagrebačkog romarskog puta. Tu smo završili našu današnju hodačku turu, nakon 4 sata hoda. Uslijedio je odlazak po auto koji je ostao u Planini Donjoj, dok je većina ekipe čekala u kafiću u Markuševcu. Zatim smo otišli u središnji dio Medvednice na noćenje u planinarsku kuću Risova jazbina o kojoj brine PD Naftaplin iz Zagreba. Ondje smo stigli oko 22.00 sata, a dočekali su nas ljubazni domaćini Zvonko Mak i Mišo Dlouhi, obojica porijeklom Osječani.Smjestili smo se, večerali u vlastitom aranžmanu i nakon kraćeg druženja pošli na spavanje. Budući da za sutradan nismo planirali neku naporniju turu, ustajanje ja bilo prema vlastitom izboru.
Za nedjelju, 27.05. 2018. planirali smo svetu misu u Sljemenskoj kapelici koja počinje u 10.00 sati, a prije toga odlazak na vrh Medvednice Sljeme. Tako smo se nakon kave, čaja i doručka, oprostili sa divnim domaćinima već planirajući neke nove susrete i suradnju, te se oko devet sati uputili prema vrhu Medvednice. Putem smo susretali planinare koji su hodali u svim smjerovima, a bili svih dobnih skupina. Toliko različito od našeg slavonskog gorja. Nakon prelijepih pogleda na Zagorje i fotkanja na vrhu, zvona Sljemenske kapelice pozvala su nas na Bogoslužje. Kapelica je mala i u nju ne stanu svi koji bi to htjeli, no i vani pod vedrim nebom i stoljetnim stablima, na običnim drvenim klupama i zelenoj travi, moguće je biti prisutan uz pomoć vanjskog razglasa. To daje poseban ugođaj pravog planinarskog misnog slavlja. Nakon mise, pristupio nam je svećenik koji ju je vodio i porazgovarao s nama. Ispostavilo se da je iz Požege, a dio svoje službe proveo je i u Osijeku.
Nakon Svete mise uputili smo se prema planinarskom domu Ivan Pačkovski na Puntijarki, definitivno najposjećenijem domu na Medvednici. Ondje su se vozači vratili po aute, koje smo ostavili kod Risove jazbine, a ostali su se spustili Bikčićevom stazom do Blizneca. Spust kroz hladovinu šume po vrlo potrošenoj stazi trajao je oko dva sata. Na Bliznecu smo prošli Križnim putem, koji vodi iznad potoka Bliznec, do restorana Stara pila gdje smo ručali, a zatim oko 16.30 sati krenuli prema Osijeku. Usput smo stali na još dvije KT Zagrebačkog romarskog puta – crkve Sv. Šimuna i Tadeja u Markuševcu i kapelice Sv. Vida u Markuševačkoj Trnavi. Time je naša obilaznica Zagrebački romarski put zaključena. Na sva tri izleta, odnosno na svim kontrolnim točkama, bilo je pet planinara našeg društva. Nakon toga, naš cilj bio je Osijek, gdje smo i stigli oko pola deset, uz jednu usputnu kava – pivo – sladoled pauzu.
Vrijeme nam je bilo vrlo lijepo, u nižem dijelu čak pretoplo, ali zato na vrhu baš taman, vidici prelijepi, šumska hladovina ugodna,planinarske staze pune planinara i izletnika,dragih ljudi s kojima smo ugodno razgovarali, sela kroz koja smo prolazili slikovita, kapelice i crkve na našem putu lijepe i duhovne, dom u kome smo noćili pravi planinarski, s ljubaznim domaćinima koji su svojim šarmom začinili naš boravak ondje…
Dakle, po svemu ovome pamtit ćemo ovaj izlet. A ja ću ga pamtiti i po tome kakva smo divna i skladna ekipa bili. Hvala vam na tome!
Ružica Petrović
