Autor: Jela Knežević
Vikend od 5. do 7. travnja 2024. „Zanatlije“ su provele u uživanju na obroncima Kamniških Alpi. U petak poslije posla smo krenuli, a navečer već bili smješteni u Uršulinskom samostanu Mekinje u Kamniku koji nas je oduševio pogledom na snijegom pokrivene vrhove, ukusnim uređenjem, čistoćom, prostranim sobama i dnevnim boravcima… Planinari nemaju često priliku noćiti u ovakvom komforu i odlučili smo se ovdje opet vratiti.
Ujutro smo bez žurbe krenuli autobusom prema Maloj i Velikoj planini kako bismo uživali u šetnji njihovim obroncima i livadama prekrivenim šafranima i drugim cvijećem. Pridružila nam se i naša vodička, prelijepa Slovenka Tanja, koja sve lagane, ali i teške staze po Sloveniji ima „u malom prstu“ i koja nas je već vodila na Golicu u vrijeme cvjetanja narcisa (a već je isplanirala i stazu za nas za iduću godinu). Kao i naša glavna vodička Jela, obećala nam je uživanje, a naručile su i sunčano i iznimno toplo vrijeme, tako da su obje u cijelosti ispunile svoje obećanje. Tanja nam je uz obećanje donijela na poklon i fine rakije i punu „gajbu“ kroštula koje je sama napravila, tako da smo joj sve odmah povjerovali. Mi smo njoj zauzvrat poklonili „Zanatlijska“ obilježja i člansku iskaznicu, tako da je naša Slovenka, ne bez ponosa, postala i naša „Zanatlijka“.
Dana 18.12.2023.g. u 18 sati, na adresi Josipa Kozarca 22 u Zagrebu održana je svečana Novogodišnja sjednica HPS-a. Sjednicu je otvorio predsjednik Darko Berljak i izrazio svima dobrodošlicu. O radu HPS-a u protekloj godini izvješće je podnio glavni tajnik HPS-a Alan Čaplar. U svome izvješću o događanjima i akcijama tijekom 2023.g. posebno je naglasio održavanje 1. Susreta malih planinara Hrvatske u Brodskom Drenovcu kao najbolje organiziranoj akciji tijekom 2023. godine.
Nakon izvješća o radu prikazan je video koji će služiti u 2024.g. kao promotivni materijal povodom 150 godina planinarstva u Hrvatskoj.
Današnji dan obilježio je odlazak u Vukovar s predivnom klapom ljudi uz voditeljicu Sanju. Kad smo došli u Vukovar prvo smo otišli u pekaru Doru jer ne bi mi bili planinari da ne odemo prvo u pekaru. Nije moj prvi put u Vukovaru, ali mi je zato bio prvi put da sam obišla muzej u vukovarskoj bolnici. Nisam mislila da će me stvarno obuzet tolike emocije i tuga nakon gledanja dokumentarnog filma na samom početku. Uz bolnicu smo posjetili Spomen dom hrvatskih branitelja, samostan franjevačke crkve s prekrasnim pogledom i staklenom pločom s popisom žrtava, Vukovarski vodotoranj na koji su samo hrabri išli pješice, Ovčaru te na samom povratku prije ručka Memorijalno groblje. Prije samog odlaska na Memorijalno groblje smo odlučili posjetit Bugarsko groblje iz 2. svjetskog rata te upoznali i slikali se s bugarskom veleposlanicom i časnikom bugarske vojske s kojima smo se kasnije sreli na ručku. Da nisam bila gladna sigurna sam da ne bih pojela ne baš dobar ručak do kraja, no na slikama to tako baš i ne izgleda. Također, tko je htio mogao se slikatis gradonačelnikom Vukovara koji je bio na ručku. Drago mi je što sam o obišla i bolje upoznala Vukovar s malom grupom, ali velikim ljudima. Onaj tko nije išao, sljedeće godine će moći sve to ponovo obići.
Dora Purgar
Poštovani članovi PD “Zanatlija” Osijek vjerujemo da ste upoznati s time da naše planinarsko društvo 23.9.2023.g. organizira 1. Susret malih planinara Hrvatske u Brodskom Drenovcu, rodnom mjestu dr.Andrije Štampara.
Tijekom tog događanja, da bi sve proteklo u najboljem redu, potrebna nam je pomoć u realizaciji. Iz tih razloga molimo sve planinare i planinarke koji su voljni pomoći tijekom održavanja susreta da se što prije jave i prijave Jeli Knežević na mob. 0997316577 ili na mail jela.knezevic@gmail.com ili porukom u inbox FB-a.
Jedan kombi „Zanatlija“, s jednim članom PD „Mališćak“ iz Velike, u sastavu osam muških i jedna žena, krenuli su u četvrtak 20. srpnja 2023. na četverodnevni izlet na crnogorske i pokoju bosansko-hercegovačku planinu. Vozili smo se kroz BiH i ručali u jednom živopisnom restoranu, stali u zadnju kupovinu u Foči te uskoro sišli na makadam po kojem smo vozili do ulaza u Nacionalni park „Sutjeska“. Za sat i pol smo došli do proplanka okruženog planinama koji se zove Prijevor gdje smo ostavili kombi i našeg vozača. Pa smo natovarili naše ogromne rance sa svim stvarima na leđa te ‘ajd’ uzbrdo-nizbrdo dva sata do našeg odredišta, Trnovačkog jezera u Parku prirode Piva u Crnoj Gori. U rancima su bile vreće, karimati, odjeća, hrana…sve za trodnevni boravak u izoliranoj prirodi. Naš vodič je prednjačio u veličini „šifonjera“ od 70 litara, jer je nosio i šator, sa željom da izbjegne zborno hrkanje u „skupnom ležišću“ u skučenom katunu – maloj nastambi usred planine u kojoj smo spavali. Hodanje je trajalo oko dva sata i bez ranaca ne bi bilo naporno. No mi smo zbog težine tereta putem glasno prigovarali, jer nam vodič nije dopustio iznajmiti brdskog konja koji nosi stvari do katuna, jer „planinari sami nose svoje stvari“. Slijedeći put ćemo zato uzeti barem dva konja, da ponesemo i malo nekog luksuza u planinu, recimo kremu za ruke, a ne samo dvoje rezervne gaće, majicu i mali ručnik.
Znojeći se pod teretom jedva smo opazili neuglednu tablu na drvetu koja nas je obavijestila da smo ušli u Crnu Goru, u Park prirode Piva. Za dana smo stigli na naše smještajno odredište, Trnovačko jezero, mjesto neopisive ljepote na 1517 m n/v koje se ugnijezdilo između planina viših od 2000 metara, a o ovoj čarobnoj lokaciji više možete saznati ovdje. Većina ekipe se smjestila u vrlo skučeni katun, srećom ih je bilo samo šestero u prostoru s devet postelja. Vani su stolovi i klupe, izvor stalno teče i hladi pivo i Colu. Šator je također raširen na samoj obali jezera, pored brojnih drugih šatora planinara pristiglih iz svih država bivše Juge i ostalih dijelova Europe. Ne čudi ovaj interes, jer mjesto je to netaknute i božanstvene prirode i ljepote koja se ne da riječima opisati i polazišna točka za penjanje na brojne planine u okolici. Ovdje smo bez mobitela i struje, pitka voda je iz izvora, a kupanje je u jezeru koje se pokazalo neočekivano toplim za tu nadmorsku visinu te je ugodno za kupanje. Raspremili smo se i sjeli popiti s domaćinom Milošem i njegovim sinom Lukom travaricu dobrodošlice koju sami prave od 10 trava nabranih u okolici. Pridružili su se i ostali planinari, bilo je i dvoje Osječana i troje Zagrepčana, pa smo posjedili u „ljudekanju“ još neko vrijeme. Budući da nema svjetla osim naglavnih lampi koje planinarima služe za kretanje, zvijezde su bile ogromne i guste, bliže nego u Osijeku i gledali smo ih bez daha. Kao i krijesnice koje dugo nismo nigdje vidjeli, a ovdje su neometano letjele i ovom mjestu i noći davale nestvarni vilinski ugođaj.