U petak 27.2.2026.g. u 14 sati krenula je šarolika skupina planinarki i planinara prema Bakonybelu, naselju na sjeverozapadu Mađarske. Nas 20 smjestilo se u minibus i dva automobila. Nakon bezbroj rupa i ispupčenja po cestama koje su nas vodile prema našem odredištu u županiji Veszprém, oko 18 sati smo stigli na odredište Vadszőlő Szálló és étterem, prenoćište s restoranom vrlo osebujnog karaktera. Uređenje koje odlikuje rustikalni stil, prepuno starinskog namještaja i raznih ukrasnih predmeta ima potencijala i vrlo vjerojatno bi uz malo glancanja dobilo svoj pravi sjaj. Neki su ovdje večerali ili popili piće, nažalost šank je radio samo do 20 sati pa smo se povukli u višekrevetne sobe i prepustili odmoru i/ili zabavi.
Odmoreni smo u subotu ujutro sjeli u naša vozila i u pratnji mađarskog vodiča Gabora Kelemena uputili se prema mjestu Bakonybél, odakle smo krenuli na planiranu kružnu turu dugu oko 13 kilometara, s ukupno 454 metra uspona. Prvi dio puta išao je dolinom iznad sela. Zemljani put je mjestimice bio raskvašen i izbrazdan (čitaj blatan) zbog teških vozila koja izvoze trupce iz šume. Ulaskom u bukovu šumu započeo je pravi uspon. Nagib je bio postupan, ali stalan. U rano proljeće ne vidimo svo bogatstvo šume, lišeni smo zelenila i šuma vjetra kroz krošnje, ali smo zato bili nagrađeni povremenim, stvarno prekrasnim pogledima prema okolnim brežuljcima Bakonyske šume.
Snažne, uspravne bukve su se ponosno uzdizale prema plavom nebu, a neke od njih su se međusobno približavale i isprepletale, baš kao i mi ljudi. S druge strane, prošlogodišnje lišće činilo je tlo mekanim i ugodnim za koračanje. Pred kraj uspona nagib se povećao, a teren je postajao kamenitiji. Blizinu vrha nam je nagovještavala bijela kupola koja se isticala među drvećem na vrhu i koja nas je podsjetila na našu papučku. Međutim ova je civilnog karaktera i štiti radar za civilnu kontrolu zračnog prometa u ovom području. U njenoj neposrednoj blizini, na 709 metara visokom vrhu Kőris-hegy, dočekao nas je vidikovac Vajda Péter-kilátó, a pogled s tornja bio je dalekosežan – ogoljene krošnje omogućile su široku panoramu valovitih šuma, a negdje na horizontu, u laganoj izmaglici zamišljali smo Balaton. Poslikali smo se odozgora i odozdola, okrijepili hranom i pićem i krenuli prema našem prijevozu drugom stranom kružne staze.
Šumske ceste bile su šire, ali također mjestimice izbrazdane tragovima vozila ispunjenim vodom. U silasku smo dobili, kako i priliči, bonus kilometar i pol uživanja u hodanju i uspinjanju šumskim puteljcima. Odgovornima nismo zamjerili jer je dan bio prekrasan, pravi proljetni, šuma nas je podarila prvim cvrkutima ptica i lupkanjima djetlića kao i otvorenim pogledima koji se kasnije u sezoni rijetko dožive. Tempo hodanja je bio (pre)lagan, čita kako tko hoće, pa smo po povratku u Bakonybél nakon skoro pet sati, bili spremni za novu avanturu. Prevezli smo se do sela Bakonynána odakle se kreće na stazu koja vodi do vodopada Római-fürdő.
Nažalost, nismo ga vidjeli u njegovoj punoj snazi i ljepoti, nedostajalo je vode koja se inače uz buku prelijeva i stvara prirodne bazene zbog kojih ovo mjesto nazivaju „Rimsko kupalište“. Međutim šetnja stazom kroz šumu, uz potok Gaja, bila je ugodna i lagana. 
Bez gustog lišća na krošnjama, sunčeve zrake su dopirale do tla i osvjetljavale stijene kanjona, koje su u blizini vode bile prekrivene mahovinom i svojim zelenilom su nagovještavale buđenje šume nakon zime. Samo područje vodopada je neke od nas podsjetilo na slične kanjone u Sloveniji. I ovo područje je dio Mađarske Nacionalne Plave Staze (Országos Kéktúra) te je, kao i uspon na Kőris-hegy, dobro označena bijelo-plavo-bijelom pojasnom markacijom što omogućava jednostavno snalaženje na stazama.
Na kraju smo se nagradili obilnim objedom u Markó Csárda u mjestu Markó te se siti i zadovoljni smjestili u apartmane Iglauer Park u mjestu Városlőd i kako se čini, svi vrlo brzo utonuli u san. Apartmani su trokrevetni (za 10 osoba) s kupaonicom i kuhinjom. Sve je novo, uredno I čisto. Posteljinu sam navlačiš i nosiš svoje ručnike. Kako smo došli po mraku, do jutra nismo vidjeli koliko je smještaj u lijepom okruženju i svojim sadržajima najviše prilagođen tzv. “školama u prirodi”.
U nedjelju ujutro smo se spakirali i u 8 sati krenuli prema vrhu Badacsony. Krenuli smo iz zapadnoj dijela mjesta Badacsonytördemic, odakle prema vrhu vode Bujdosók lépcsője ili po naškom Stepenice izgnanika. Radi se o 464 kamene stepenice, nejednake visine i povremeno strme te smo na uređenim odmorištima, nazvanim po raznim ljudima koji su vjerojatno na neki način doprinosili izgradnji ove staze, zastajali uhvatiti dah. Naravno i uživati u pogledima na dolinu te na impresivne bazaltne stijene, nastale vulkanskom aktivnošću, koje su se uzdizale s jedne i druge strane staze poput prirodnih kula. Njihove pravilne, gotovo geometrijske strukture posebno su nam bile zanimljive za fotografiranje. Pred vrh stepenice završavaju i staza se nastavlja vrludajući prema platou na kojem nailazimo na više vidikovaca s kojih se pruža spektakularan pogled na sve strane svijeta.
Posebno nas se dojmio pogled na Balaton koji se protezao u daljinu poput mora. Toranj na samom vrhu je bio zatvoren zbog sigurnosnih razloga, ali su okolni vidikovci pružali dovoljno čarobnih pogleda, a sunce koje nas je grijalo ispunilo je sve osjećajem zadovoljstva i mira. Kao i obično, bilo je teško napustiti ovakvo zen mjesto pa smo napravili još dodatnih fotografija i snimaka za uspomenu i konačno krenuli prema podnožju i mjestu gdje smo ostavili vozila. U povratku smo išli drugom stazom koja je vijugala blažim padinama. Taj je put bio mirniji i manje strm, prolazio je uz vinograde, proplanke prepune visibaba i kamenih zidova. Staza nas je dovela u sam centar mjesta gdje smo se kratko zadržali zaokružujući misli i doživljaje hodanja ispunjenog izazovima, čuđenjima, inspiracijom pa čak i trenutcima čiste kontemplacije. Zajedno smo zaključili kako smo ovim usponom zaokružili jednu zanimljivu i skladnu cjelinu i otklonili smo planirani uspon do Szent György hegy. Zaključili smo kako u ovom dijelu Mađarske imamo joj štošta vidjeti pa će nas sv. Juraj čekati do sljedećeg puta i odlučili se odvesti do Székesfehérvára ili Stolnog Biograda. Prošetali smo starom gradskom jezgrom s urednim trgovima I ulicama ispunjenim malim trgovinama, restoranima I kafićima. Prošli smo uz ostatke nekadašnje krunidbene bazilike koja je danas arheološki park i nacionalno spomen-područje. Opuštena, ali živahna gradska atmosfera nas je pripremila za povratak kući kojoj smo, puni uspomena, krenuli oko 17 sati.
U Osijek smo svi stigli do 20 sati, zahvalni našoj vodičici Jeli Knežević na dobro organiziranom izletu. Istina je da zbog boli u nozi nije hodala s nama, ali je bila važna podrška brinući o svim našim potrebama i očekivanjima. Vodiči Gabor Kelemen te zanatlijske snage Ksenija Vilić i Sanja Vladović su nas sigurno proveli plavim mađarskim stazama. Ako je bilo onih koji su mislili da se u Mađarskoj možeš popeti samo na bundevu, sada su se razuvjerili, a svi smo ostali zadivljeni čudesnim mjestima koja smo otkrili na ovom dvodnevnom izletu. I kao što rekoh, vratit ćemo se po još.
Višnja Matić
