U nedjelju 18.10.2026. krenuli smo u 8.00 sati s uobičajenog mjesta u Osijeku na još jedan u niz izleta na Krndiji. Nakon kraćeg zadržavanja u Našicama, nastavili smo prema Zoljanu gdje smo napustili autobus i krenuli na hodanje prema lovačkoj kući, a zatim i Seoni.
Kod Našičkog vodovoda u Seoni napravili smo dužu pauzu, a zatim nastavili područjem Laništa pored nekoliko geoloških točaka i starog kamenoloma. Popeli smo se na Kolarište gdje smo pored partizanskog groblja uhvatili trasu Slavonskog planinarskog puta i njome došli do pod Lončarski vis. Desetak hrabrih uputilo se na vrh, a mi smo nastavili drumom prema Paulinovcu.
Ondje smo odmorili i opustili se, naložili vatru u za to predviđenim mjestima i pekli svakojake delicije. Hodanje smo započeli u 10 sati, a završili u 15 sati uz dvije duže i nekoliko kraćih pauza. U 16 sati sjeli smo u autobus i krenuli put Osijeka gdje smo sretno stigli oko 18 sati.
Vrijeme nas je poslužilo, bio je lijep sunčan jesenski dan prikladan za hodanje što je doprinjelo općem dobrom raspoloženju svih sudionika.
Ružica Petrović
A kako je to izgledalo iz dječje perspektive:
Ujutro te nedjelje, 18.10.2026., jedva sam se uspjela probuditi za autobus jer sam skoro cijelu noć bila budna. Jednostavno nisam mogla dočekati da krenemo. Kada sam ušla u autobus bila sam presretna. U autobusu sam sjedila sa svojom prijateljicom Lenom koja je zapravo starija sestra moje prijateljice iz razreda. U autobusu smo se cijelo vrijeme smijale i zabavljale. Kada smo stigli doznali smo da nas autobus neće dočekati na izletištu, nego na glavnoj cesti. Stvari za piknik, dekicu, loptu i ostale stvari za igru ipak su ostale u autobusu jer ih nisam mogla ponijeti sve sa sobom. Samo planinarenje je po meni malo predugo trajalo. Ja sam navikla na zahtjevnija planinarenja, ali sva na kojima sa do sada bila trajala su najviše tri sata. Meni je bilo lijepo i uživala sam u prirodi. Vodič je bio odličan. Malo mi je žao da na izletištu Paulinovac nismo mogli ostati malo duže. Najgora stvar na izletu je bila kopriva. Ja sam poznata šeprtlja i naravno da sam opekla cijelu ruku. Povratak je prebrzo prošao. Dok smo dolazili, osjećala sam da nikada nećemo doći na cilj, a u povratku sam pomislila da je netko u autobusu ubrzao vrijeme. S nestrpljenjem očekujem novi izlet!
Eva Čanžar, 5.c
OŠ „Mladost“
