Dolomiti

2. – 6. rujna 2026. | Canazei, Val di Fassa, Italija

Dolomiti su planinski svijet sjeveroistočne Italije, dio Južnih vapnenačkih Alpa, rasprostranjen između pokrajina Trentino, Južni Tirol i Belluno. Ne čine jedan neprekinuti planinski lanac, nego velik broj zasebnih planinskih skupina i masiva međusobno odvojenih dubokim dolinama i prijevojima. Upravo ta razlomljenost, uz karakteristične svijetle stijene, okomite litice, tornjeve i zelene alpske pašnjake, daje Dolomitima izgled koji je teško zamijeniti s bilo kojim drugim planinama.

Od 2009. godine dio Dolomita nalazi se na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine. UNESCO područje obuhvaća oko 142.000 hektara podijeljenih u devet velikih sustava, među kojima su Marmolada, Puez–Odle te Sciliar–Catinaccio–Latemar. Nisu, dakle, „cijeli Dolomiti“ pod UNESCO zaštitom, kao što ni UNESCO status sam po sebi ne znači da je neko područje nacionalni park. Zaštita prirode organizirana je kroz različite parkove prirode i druga zaštićena područja koja se djelomično preklapaju s UNESCO sustavima.

Za naš prvi ovakav izlet odabrali smo Zapadne Dolomite i bazu u Canazeiju, u Val di Fassi. U samo nekoliko desetaka kilometara oko Canazeija nalaze se neke od najpoznatijih dolomitskih skupina. Plan je bio u tri planinarska dana upoznati tri potpuno različita lica Dolomita: travnate padine Secede i nazubljene vrhove Odle, monumentalni Sassolungo i Sassopiatto te kameni svijet Catinaccia/Rosengartena s poznatim tornjevima Vajoleta.

A iznad svega toga, praktički cijelo vrijeme u našem susjedstvu, bila je Marmolada – „kraljica Dolomita“, čiji je najviši vrh Punta Penia sa svojih 3343 metra ujedno najviši vrh cijelih Dolomita.

Put prema Canazeiju

Za ovako daleke destinacije mi Slavonci moramo odvojiti cijeli dan za put. Ako ostane vremena za nešto drugo – odlično. Ako ne, opet dobro.

Krenuli smo u srijedu u 6 sati ujutro s tri kombija prema oko 750 kilometara udaljenom Canazeiju. Autocesta nas vodi gotovo cijelim putem do iza Belluna, ali bilo bi čudno da sve prođe potpuno glatko. Radovi na cestama donijeli su nekoliko gužvi i zastoja kroz Sloveniju i Italiju, a bilo je, naravno, i povremenih stajanja te nezaobilaznog shoppinga putem – kao da u Canazeiju nema trgovina.

Pomalo dosadnu autocestu nakon Belluna zamjenjuju sasvim drugačiji prizori. Cesta ulazi duboko među planine i postupno se penje prema Val di Fassi i Canazeiju, smještenom na oko 1465 metara nadmorske visine.

Canazei je pravi mali alpski gradić u gornjem dijelu Val di Fasse, okružen nekima od najpoznatijih dolomitskih masiva. Dio godine ovdje se živi planinarski, dio skijaški, ali šušur gotovo nikada ne prestaje. Iako je riječ o izrazito turističkom mjestu, masovni turizam nije potpuno promijenio njegov izgled. Drvo se obilato koristi i na novijim objektima pa je mjesto zadržalo onu karakterističnu toplinu alpske arhitekture.

Smješteni u nekoliko apartmana, brzo smo se rasporedili i ostatak dana iskoristili za obilazak Canazeija. Nakon dugog puta nije trebalo puno nagovaranja za raniji odlazak na počinak. Ujutro su nas čekale prve prave dolomitske avanture.

Prvi dan – Sassopiatto

Sassolungo i Sassopiatto spadaju među one motive koje ćete vrlo brzo pronaći ako u tražilicu upišete „Dolomiti“. Njihove monumentalne stijene jedan su od prepoznatljivih simbola ovog dijela planina, a jedno od najboljih polazišta za obilazak skupine je prijevoj Passo Sella.

Već oko 7:30 parkiralište je bilo lijepo popunjeno, a posvuda su se mogli vidjeti planinari koji se pripremaju za svoje ture. Jutra i večeri u Dolomitima imaju poseban ugođaj. Jutarnje sunce prvo obasja gole vrhove pa stijene gotovo svijetle iznad dolina koje su još u hladovini. Upravo nas je takav prizor dočekao na Passo Sella.

Krenuli smo prema jugu, a prvi važan cilj nije bio ni vrh ni prijevoj, nego – krafne. U Rifugio Friedrich August nalazi se jedna od onih slastica koje su zahvaljujući društvenim mrežama postale gotovo jednako poznate kao okolne planine. Iako su internetski portali nedavno prikazivali fotografije ogromnih redova, mi smo prošli puno bolje. Krafne smo probali, dobre svakako jesu, ali Dolomiti ipak imaju i jačih aduta.

Nastavili smo prema Rifugio Sassopiatto, gdje smo napravili novu pauzu prije glavnog zadatka dana – uspona na Sassopiatto, odnosno Plattkofel, visok 2958 metara.

Uspon je dug i strm i za vrh se treba pošteno potruditi. Ali isplati se svaki korak. Na vrhu nas je dočekalo dosta planinara, no mjesta je bilo dovoljno da se svi fotografiramo i napravimo zasluženu pauzu. Pogled na sve strane teško je opisati bez pretjerivanja. Zapravo, to više nećemo ni posebno naglašavati jer bi se ista rečenica mogla ponoviti gotovo za svaki sat našeg boravka u Dolomitima.

Spust je, očekivano, bio puno brži i lakši od uspona, a u Rifugio Sassopiatto konačno smo napravili pravu pauzu – uz jelo, piće i pogled na vrh na kojem smo malo prije stajali.

Vrijeme nam je bilo gotovo idealno: toplo, puno sunca i tek poneki oblak, taman toliko da fotografije izgledaju još bolje. Iako je prvotno bilo planirano napraviti cijeli krug oko skupine, odlučili smo se vratiti istim putem. Tako smo umjesto planiranih 21,5 kilometara napravili „samo“ oko 20 kilometara uz više od 1200 metara uspona.

Dali smo si oduška s pauzama i jednostavno uživali u vremenu, pogledima i prvom pravom danu u Dolomitima.

Drugi dan – Seceda i priča o pernatim jaknama

Drugi dan bio je zamišljen kao svojevrsna rekuperacija. Uz prekrasno vrijeme, široke staze i travnate padine Secede, izbor nije mogao biti bolji.

Ali ovdje moramo napraviti malu digresiju o – pernatim jaknama.

U Dolomitima iznad 2000 metara vladaju pravi planinski uvjeti i, bez obzira na datum na kalendaru, snijeg usred ljeta nije nikakva senzacija. Zato sam u najavi izleta inzistirao da svi imaju laganu, toplu i sklopivu jaknu, kolokvijalno „pernatu“. Poučen vlastitim iskustvom upravo sa Secede godinu ranije, želio sam da svi budu spremni na sve uvjete.

Naravno, tijekom svih pet dana imali smo vrijeme prikladnije pravom ljetu nego rujnu na 2500 metara.

Tako je rečenica „Nek’ smo mi pernate jakne nosili!“ postala jedan od motiva cijelog izleta. Ne žalim se. Jakne će poslužiti na nekom drugom izletu, a priča o tome kada su i zašto kupljene očito će trajati još dugo.

A Seceda?

Seceda je potpuno drugačija od prethodnog dana. Široke travnate padine okrenute suncu, iznad njih nazubljeni vrhovi Odle, a posvuda baite u kojima se može vrlo dobro jesti i piti. Planinara je mnogo, ali turista još više. Tko ne želi hodati, može iz Ortiseija žičarom gotovo do samog vrha, nešto pojesti, napraviti nekoliko selfija i vratiti se u dolinu.

Seceda je možda jedan od najboljih primjera kako danas može izgledati planinski turizam. Treba li izgledati baš tako – o tome možemo raspravljati nekom drugom prilikom.

Mi smo ipak izabrali planinarsku varijantu i gore stigli vlastitim nogama. Oko desetak kilometara i približno 800 metara uspona, uz redovite „pit stopove“ u baitama, nakon Sassopiatta djelovali su gotovo kao lagani izletić.

Tehnički najzahtjevniji dio dana zapravo nije bio na planinarskoj stazi nego – dolazak do parkirališta. Strma, uska i zavojita cesta, uz iznenađujuće mnogo prometa i mimoilaženja na mjestima za koja biste se zakleli da mimoilaženje nije moguće, bila je pravi izazov za vozače, ali i spojke naših kombija.

Nakon povratka sa Secede ostatak dana iskoristili smo za obilazak Santa Cristine, bisera Val Gardene i još jednog u nizu onih alpskih mjesta u kojima vrlo brzo shvatite zašto ljudi u ovaj dio Italije dolaze desetljećima.

Treći dan – Torri del Vajolet i Passo Santner

Treći, a već posljednji planinarski dan, ostavili smo za tehnički najzahtjevniju turu – ulazak u skupinu Catinaccio, odnosno Rosengarten, prema poznatim tornjevima Vajoleta.

Catinaccio se proteže između Val di Fasse, područja Carezze i Alpe di Tires, a karakteriziraju ga nazubljeni grebeni i niz vrhova koji dosežu oko 3000 metara. Torri del Vajolet jedan su od njegovih najpoznatijih simbola. Cijelo područje pripada UNESCO sustavu Sciliar–Catinaccio–Latemar.

Iz Viga di Fasse gondolom smo se popeli do Ciampedie, odakle smo nastavili pješice. I ovdje se brzo pokazalo da riječ „rifugio“ u Dolomitima često treba shvatiti vrlo široko. Ono što bismo mi nazvali planinarskim domom ili skloništem ovdje nerijetko više nalikuje dobro opskrbljenom restoranu i prenoćištu na planini.

Staza u početku vodi šumom, čak i blago nizbrdo, ali nakon otprilike sat vremena vegetacija postupno nestaje i počinje pravi uspon kroz kameni svijet Catinaccia.

Posljednja veća točka prije ulaska među tornjeve je Rifugio Vajolet. Od njega staza postaje vrlo strma, a na nekoliko mjesta postavljene su sajle. Uz malo opreza i planinarskog iskustva prolazi se bez većih problema, ali upravo je to bio tehnički najzahtjevniji dio našeg trodnevnog programa.

Dolaskom na svojevrsni plato pod tornjevima Vajoleta prizor postaje gotovo nestvaran. Fotografija teško može prenijeti stvarne dimenzije stijena. Najbolje ih pokazuju sitne točkice koje se pomiču po gotovo okomitim zidovima – penjači na svojim smjerovima prema vrhovima.

No tu još nije bio kraj.

Nastavili smo prema Rifugio Passo Santner, modernom planinarskom domu smještenom na samom rubu stijene na 2734 metra nadmorske visine. Kombinacija pocinčanog lima, svijetlog drveta i jednostavnog A-frame oblika potpuno je drugačija od tradicionalnih rifugija koje smo putem susretali, ali teško da će ikoga ostaviti ravnodušnim.

Ovdje smo napravili veliku pauzu za ručak, odmor i, naravno, još jednu ozbiljnu seriju fotografija.

Povratak je vodio istim putem, a do vozila smo se spustili točno u 16:35. Tamo nam se pridružila i manja skupina koja je, nakon prethodna dva dana, odlučila izabrati nešto lakšu varijantu.

A ni njihova varijanta nije bila loša.

Nedaleko od našeg smještaja u Canazeiju gondola vodi prema Belvedereu. Uz pomoć još jedne žičare brzo se stiže iznad 2000 metara, odakle vode lagane staze uz planinarske domove i niz drvenih i metalnih umjetničkih instalacija. S jedne strane otvara se pogled prema Marmoladi, a s druge prema golemoj Sella grupi. Ta je ruta zapravo bila naša rezervna varijanta u slučaju lošeg vremena, ali pokazala se jednako vrijednom kao i sve ostalo što smo tih dana vidjeli.

Lago di Carezza – još malo Dolomita gratis

Kad smo već bili tako blizu, bilo bi šteta ne obići još jedno mjesto koje se redovito pojavljuje na dolomitskim razglednicama – Lago di Carezza.

Jezero je zbog sušnog razdoblja bilo prilično malo, ali njegove boje nisu ništa manje impresivne. Tirkizna voda, gusta crnogorična šuma i stijene Latemara u pozadini složile su gotovo savršenu razglednicu za kraj dana.

Nekoliko fotografija i povratak u Canazei.

Arrivederci, Dolomiti!

Tri ispunjena planinarska dana ostavila su traga na svima. Ali, kako Drago kaže, da smo ostali još jedan dan – opet bismo hodali.

U nekoliko dana i na prostoru promjera niti dvadesetak kilometara tek smo zagrebali površinu Dolomita. Upravo je to i bio cilj izleta: odabrati različite staze i pokušati pokazati što više njihovih lica. Travnata Seceda i Odle, golemi kameni blok Sassolunga i Sassopiatta, tornjevi Vajoleta i surovi Catinaccio, Marmolada u daljini, Val di Fassa, Val Gardena i na kraju Lago di Carezza.

Sve potpuno različito, a sve Dolomiti.

Na kraju smo skupili preko 50km u nogama, preko 3000m visinske razlike, još više fotografija, nekoliko stotina kilometara u kombijima i, prema procjeni umjetne inteligencije, vrtoglavih 200 serpentina – ili, po domaći, tornantea.

Posebna zahvala Dominiku i Tomislavu na sigurnoj vožnji i tome što smo sve te tornante prošli bez problema. Hvala i cijeloj ekipi na dobrom društvu i atmosferi. Bio je to petodnevni izlet, s dalekim putem i dosta ambicioznim programom, a gotovo sve što smo zamislili uspjeli smo i ostvariti.

Dolomiti su za planinare zaista jedan poseban svijet. A ona stara „narodna“ kaže da tko jednom ode u Dolomite…

…vrlo brzo počne planirati kada će ponovno.

 

Grazie mille e arrivederci!

lp,ič.