Izlet na Mosor
Produljeni prvomajski vikend osam planinara, tri žene i pet muškaraca, u organizaciji PD Zanatlija po planu je provelo na Mosoru. U nevelikoj ekipi bilo je i planinara i iz drugih društava osim našeg, a cilj nam je bio isti – uživati tri dana u planinarenju po ovoj dalmatinskoj planini. Plan hodanja je bio ambiciozan, a planinari spremni na sve poznate i nepoznate izazove koje nose dalmatinske planine.
Krenuli smo na put ujutro dan prije blagdana, kako bismo izbjegli očekivanu gužvu što se pokazalo dobrom odlukom. Vozili smo se kroz BiH s obaveznim ručkom u restoranu Jezero na Kupresu. Već oko 17.30 sati stigli smo u Zvjezdano selo Mosor u blizini Gornjeg Sitnog i smjestili se u, za planinarske standarde komfornom smještaju u samoj zvjezdarnici na brdu. Bura je bjesomučno puhala tako da smo, unatoč prelijepom pogledu, vani boravili dok nismo iznijeli stvari. Zvjezdarnica je morala biti „zabaštrana“, jer nema te zaštite koja od bure može osigurati otvorene „šalokatore“ i prozore. Malo smo bili zabrinuti kako ćemo sutra hodati, no domaći meteorolog kojeg je naš domaćin Tomislav nazvao umirio nas je garancijom da će bura oslabjeti već sutra oko 14 sati, a do tada neće biti prejaka. Za Dalmatince. Zvjezdarnica je izdvojena na brdu i cijelu noć je sviralo i cvililo, meni je bilo kao u horror filmu.
Ujutro smo već u 6 sati bili pred kombijem u jaknama i kapama, puhalo je kao ludo, a temperatura je bila samo 2 stupnja. No sunce je obećavalo lijep dan. Vožnja do Gornjeg Sitnog na početak staze je trajala pola sata po serpentinama s pogledom na otoke Brač i Hvar, Split i Kaštela… A s druge strane je njegovo veličanstvo Mosor po kojem smo pogledom tražili vrhove na koje se taj dan planiramo popeti. Staza kreće u početku blago pa kroz šumu sve do Planinarskog doma Umberto Girometta gdje smo odmorili. Uz put smo obišli i označenu jamu bojažljivo zavirujući i procjenjujući dubinu. Dom je ovako rano bio još zatvoren, jer tek popodne očekivao je vodiče iz cijele Hrvatske zbog velike državne vodičke vježbe u nedjelju. Uz jedno pogrešno skretanje (odnosno neskretanje i nastavak u pravcu vrha Sv. Jure) i vodički gratis od 10 minuta, sve ostalo je teklo po planu, čak je i bura u ovoj zavjetrini oslabila. Popevši se na Veliki Kabal koji je najviši vrh Mosora na 1340 m n/v gdje smo udarili žig HPO-a, osjetili smo ponovo njezinu snagu koja nije popuštala naredna stri sata. Naime, u pravcu Vickovog Stupa i dalje do drugog vrha Ljubljan hodali smo po stjenovitom hrptu Mosora, otvorenom sa svih strana. Na pojedinim mjestima žene su se morale boriti da nas ne otpuše niz obronke planine. Ovaj stjenoviti hrbat je i inače težak za hodanje i dug, a bura je kretanje dodatno otežala pa smo trošili više snage i išli sporije. Uz odmor na Vickovom stupu i koti Ljubirna, napredovali smo prema vrhu Ljubljan i putem sreli planinare iz Rijeke, Zagreba, Zagorja, Bosne… Ipak je praznik. Došavši do Ljubljana udarili smo drugi žig HPO-a i nakon odmora krenuli nizbrdo prema Gonjem Sitnom do našeg kombija. Na kraju staze zatekli smo i brojne vodiče koji su se kretali prema domu, pa i samu šeficu svih vodiča i brojne instruktore. Sigurno im je bilo zanimljivo, no mi smo imali druge planove. Odvezli smo se na večeru u restoran u Žrnovnicu, a prije toga nas je u svojoj konobi u blizini ugostio prijatelj našeg planinara, i sam dugogodišnji planinar PD Mosor, društva koje je nedavno svečano proslavilo 100 godina postojanja. Pa smo se nauživali domaće travarice, soparnika i dalmatinskih starinskih slastica. Po povratku smo umorni završili odmah na spavanju. Ipak smo ishodali oko 14 km i popeli se ukupno oko 1300 m, a bome toliko i spustili.
Sutradan smo krenuli ostvariti planirano, popeti se na treću KT HPO-a Debelo Brdo. Zbog umora i želje da danas ipak imamo vremena i za guštanje u Dalmaciji, odlučila sam skratiti stazu te se popeti i vratiti istim smjerom umjesto kružnom stazom čime smo uštedjeli nekoliko km. Pa smo iz Žrnovnice po planu krenuli kod stare škole stazom koja je dobro markirana no nije baš održavana u nižim zelenim predjelima pa smo se probijali kroz grmlje i visoko raslinje puno trnja. Putem smo naišli i na kapelicu, a pogled je, kao i prethodni dan, stalno bio jednako očaravajući, prema moru i otocima. Na stazi smo sreli nekoliko trkača stranaca i to je sve, nije bilo previše planinara iako je dan bio savršen za penjanje, topao i blago vjetrovit. Na svu sreću bura je prestala. Završni uspon na Ljubljan je stjenovit, ipak je to vrh na 1262 m n/v. Gore smo napravili bezbroj fotografija, jer ne viđamo često cijeli Split, Kaštele i pola Jadrana odgore. Laganim tempom spustili smo se u Žrnovnicu pa kombijem na pivo. No svaka vožnja u ova dva dana po mjestima u brdu gdje su ceste uske, po serpentinama i uzbrdo nam je prisjela, jer su vladale užasne gužve zbog pričesti, krizmi i svadbi… Uočili smo da su Dalmatinci u ovom kaosu od prometa prilično opušteni i smireni što nam treba biti primjer kako se nositi sa stresom u prometu. Nakon piva koje je baš prijalo požurili smo u svoju zvjezdarnicu gdje nas je čekalo predavanje o svemiru i gledanje planeta teleskopom. Predavanje je održao Duje, student fizike koji zna odgovor na baš svako pitanje o svemiru, a bilo je i drugih posjetitelja, posebno djece. Naime, svaki petak i subotu zvjezdarnica organizira predavanja i gledanje neba za građane, a često ovdje borave i grupe djece sa svojim učiteljima u različitim aktivnostima. Svaka čast udruzi Zvjezdano selo Mosor koja to sve organizira. Nakon zanimljivog predavanja, na terasi smo svi buljili teleskopom u nebo, gledali Jupiter i njegove satelite i pun Mjesec koji je svojom svjetlinom ometao traženje planeta i zvijezda. Ako izuzmemo blagu buru koja je gore još uvijek puhala i hladan zrak, doživljaj je bio nesvakidašnji i fantastičan. Vrijedilo je doći u zvjezdarnicu. Nakon znanosti prepustili smo se ugodnom druženju s domaćinom Tomislavom, uz slavonske delicije i pokoje piće. Na njegov nagovor odlučili smo da ćemo sutra ujutro krenuti kasnije, da uspijemo u obližnjim Tugarima u samo-poslužnoj trgovini kupiti tradicionalni i domaći Poljički soparnik, jer se trgovina otvara tek u 9 sati. Ovu akciju smo uspješno obavili, kombi je bio pun soparnika i jedino nam je preostalo nadati se da nam ga neće uzeti na granici…
Opet je slijedila vožnja po serpentinama u brdo prema Donjoj Podstrani odakle kreće planinarsko-turistička staza na brdu Perun prema crkvici Sv. Jure, našem zadnjem planinarskom cilju. Nije bilo nekog entuzijazma ni na početku staze, dva dana hodanja uzela su danak u umoru, kasnije smo krenuli od planiranog i sunce je udaralo u kamen, a hlada nigdje… Pa smo nakon dva kilometra odlučili da ovu kratku stazu od sat i pol ostavimo za neku drugu priliku i smjestili se na prekrasnu terasu usputnog restorana s pogledom, a gdje drugdje nego na more i otoke. Uz obećanje konobarima da nećemo dugo, jer, znate već, danas kasnije imaju proslavu krizme, nakon kave i pića krenuli smo domu svom. Očekivano, na granicama je bio kaos i gužva, svi su htjeli doći kući nakon blagdana i na čekanja smo izgubili tri sata života. No uz ćevape kod Bajre u Travniku nekako smo izdržali i taj put i oko 23.30 živi, zdravi, umorni i puni dojmova stigli u Osijek.
Na kraju mogu reći da je meni izlet bio odličan, osim dobrog planinarenja bilo je tu i drugih interesantnih doživljaja koji obogaćuju sjećanja. Za bogatstvo i radost u životu potrebno je samo se malo pokrenuti i otvoriti svim novim iskustvima.
Ponovilo se!
Vodič Sanja Vladović
