Izvještaj s izleta u Gorski Kotar – Bjelolasica i Burni Bitoraj (Kalnik)

31.10. – 2.11.2025.

U petak, 31.10., nešto iza 16 sati, prema Gorskom Kotaru zaputila su se 2 puna kombija i jedan auto. 23 planinara željna svježeg zraka i gladna izazova. Ili 21 plus dvije mačke. U večernjim satima, prije dolaska na odredište, svratili smo u trgovinu obaviti završnu kupovinu, s obzirom da je sljedeći dan bio neradni pa da slučajno ne bismo ostali gladni. Kako to često biva, gladnije su nam bile oči, nego stomaci i mislim da nema onoga tko je sve zalihe uspio potrošiti u dva dana puta. Pogotovo s obzirom na subotnju gozbu, ali do toga ćemo doći. Nakon prijeko potrebnog šopinga, došli smo do smještaja –  Hostela „Crni Lug“ u Crnom Lugu, naselju od dvjestotinjak stanovnika u sastavu grada Delnica. Iako se mrak već nadvio, vesele note koje su dopirale iz lokalne birtije preko puta davale su živost noćnim ulicama. Brzo smo se smjestili u sobe, još brže popunili frižider. Kad su hrana i tekućine različitog sastava za podmazati grlo i održati atmosferu bili na sigurnom, došao je red na degustaciju istih uz kratko druženje i lagani spavanac.

Subota – Bjelolasica, KT Kula, Bijele Stijene

U subotu je pokret bio najavljen u 7 sati. Mislila sam da je to za planinare odveć kasno, ali drago mi je što sam se tako grdno prevarila. Naš cilj taj dan bio je osvojiti vrh Kulu i uživati u pogledu. Na tom putu, prva postaja bila je Planinarska kuća Janjčarica (1239m) kraj koje smo se zadržali tek toliko da provjerimo u kakvom je stanju i okinemo jednu zajedničku fotku još uvijek prilično odmorni i ne toliko oznojeni. Nakon toga, kreće uspon. Visoko, mršavo drveće potpuno ogoljenih grana i pokrivač od lišća. Šuma prožeta maglom, zrak vlagom. Za mnoge ne baš poželjan ugođaj, ali meni poseban i u jednu ruku neopisiv. I definitivno izazovan. S obzirom da je bilo vlažno i mokro, a gusto lišće prekrilo kamenje i korijenje,  valjalo je dobro paziti gdje i kako stati, da ne bi bilo klizanja u smjeru podnožja prije reda. Korak po korak svi od reda osvojili smo vrh Kulu (1534 m) s koje se proteže prekrasan pogled. Tako kažu slike s interneta i oni koji su bili. Nas je dočekala magla koja se mogla rezati nožem. Ali sve su to čari planine, sve to ima svoj šarm. Na povratku smo odmorili uz planinarsko sklonište Jakob Mihelčić (1460m), a nakon okrjepe, što čvrste, što tekuće, i nakon što su se mace pobrinule da su brkovi na mjestu –  krenusmo hrabro nazad niz planinu.

Bilo je već prilično kasno kad smo se dovezli do drugog uspona koji je vodio ka Bijelim Stijenama, ali uspon je bio prekrasan. Gušt hoda kroz takvu šumu kad čovjek stane i okrene se oko sebe dovoljan je da se kompletno resetiraš. S obzirom na duljinu dana, naše finalno odredište bilo je planinarsko sklonište Miroslav Hirtz, Bijele stijene (1280m). Tamo smo prvi put opalili zajedničku sliku s motivom korejskog srca. To je pojam s kojim su nas upoznale naše najmlađe planinarke, pripadnice generacije Z. Za sve milenijalce i starije, ovako kaže ChatGPT: „Korejsko srce“ (u doslovnom prijevodu s korejskog „srce od ruke“) je popularna gesta rukom koja potječe iz Južne Koreje i koristi se za izražavanje ljubavi, naklonosti ili zahvalnosti. Izvedba je jednostavna: Spoje se palac i kažiprst tako da njihov vrh tvori mali oblik srca, dok ostali prsti ostaju savijeni. Gesta izgleda kao da se „štipa zrak“, ali simbolizira malo srce. Dakle — kad netko napravi „korejsko srce“, to je slatki način da kaže „volim te“, „hvala“ ili „cijenim te“. U zadnju sekundu danjeg svjetla spustili smo se nazad u podnožje, tako da većini naglavne lampe ipak nisu trebale.

Laž bi bila reći da se, pored svih okrjepa taj dan, nismo najviše veselili baš večernjoj čiji je ponosni zaštitni znak – langošica. Delicija jednog od naših vodiča koji možda nije uspio iskoristiti svoj dron taj dan, ali smo zato svi – zahvaljujući njegovoj ljubavi prema tijestima i kuhanju za mase  – omastili brk i zaspali siti.

Nedjelja – preokret: u kombi pa za Kalnik

Bitoraj nam nije bio suđen. Nepovoljna vremenska prognoza za nedjelju omela je naše planove, ali ne i vodiče. U subotu navečer reorganizirali su se i pao je novi plan – nedjelju provodimo na Kalniku. Pogled na Stari grad Veliki Kalnik predstavlja potpunu suprotnost suboti – sunce obasjava još itekako bujne krošnje vedrih boja, upravo onakve kakve smo crtali kao djeca pokušavajući dočarati jesenski ugođaj. Pred nama su bile dvije staze, a samim time i dvije opcije. Dio ekipe zaputio se na Stazu 7 zuba, dio se do KT Vranilac popeo poučnom stazom. Južna strana uspona do vrha pružala je idiličnu šetnju kroz šumu, dok je sjeverna strana na koju su se sa zuba spustili pojedinci, na određenim dijelovima ipak bila izazovnija. O izazovima sa Staze 7 zuba ne bih previše znala. Sve olakotne i otegotne okolnosti s tog puta opisat će zubić vila i jedna od dvije glavne mačke, Nina. Kako bilo, svatko se svojim putem popeo na KT Vranilac (643m), s kojeg puca pogled na prekrasan jesenski krajolik. Nakon zajedničke fotke koja je, kako kaže jedan naš vodič – jedna od najboljih ikad – spustili smo se jednostavno i s guštom. Nakon pauze od sat vremena koju smo proveli na terasi/u okolici Planinarskog doma Kalnik, (nekima nije bilo dosta uspona pa su se penjali i na tvrđavu Stari grad Kalnik – bome, vrijedilo je) zaputili smo se kući. Iz dobre atmosfere i planinskog zraka nazad u realnost jer – što da se radi.

Ne znam u kojoj minuti uspona i na kojem metru nadmorske visine se naš glavni vodič okrenuo prema meni sa zamolbom da napišem izvještaj o ovom izletu. Ne znam je li to zato što sam odisala entuzijazmom, ili me htio baciti u vatru kao relativno novu članicu. Znam samo da je bilo negdje usred prekrasne, mistične šume na Bjelolasici.

I drago mi je jer mogu reći hvala svim vodičima, a u prvom redu našem glavnom vodiču Ivanu. Zaista je bilo prekrasno – i u magli i na suncu.

Lucija Kurevija.

 

Staza 7 zubi, Kalnik

Iako smo prvotno trebali ići na Burni Bitoraj, vremenska prognoza nije nam išla na ruku pa smo u zadnji čas odlučili promijeniti odredište – i to na Kalnik i njegovu poznatu stazu „7 zubi“. Pokazalo se da je odluka bila pun pogodak!

Za razliku od tmurne i kišne subote, na Kalniku docekalo nas je prekrasno  sunčano vrijeme, taman za poželjeti. Krenuli smo puni energije i dobre volje. Staza „7 zubi“ traje otprilike sat vremena, a postoje dvije varijante – lakša, poučna staza te zahtjevnija koja uključuje korištenje ruku s obzirom na to da je bilo dosta penjanja. 11 planinara skupa s vodičem odlucila je iskušati onu izazovniju. Najzahtjevniji dio bio je treći zub, odmah na početku, ali uz puno međusobne pomoći i smijeha sve smo lakše savladavali, iako su neki odustali na prvom zubu (među njima i ja  ), tuga dok ih gledam bila je jača od nelagode pa sam se ubrzo pridružila grupi na drugom zubu i uspješno došla do kraja.
Atmosfera je bila vesela, ispunjena smijehom, fotografiranjem i međusobnim bodrenjem (poneko bodrenje u obliku prijetnje  ). Na vrhu smo se ponovno svi okupili – oni koji su išli poučnom stazom i mi koji smo se penjali po „zubima“. Napravili smo pauzu za okrjepu, snimili još koji zajednički selfie i zajedno se spustili prema planinarskom domu.
Svi su se složili da je izlet bio pun pogodak; odlična ekipa, predivno vrijeme i savršen spoj prirode, druženja i planinarskog duha.

meow, Nina Škojo.