„Zanatlije“ na južnom Velebitu i u Lici, ili bolje rečeno – „Poštak po to na Kuk“
Prošli vikend, od 23. do 25. kolovoza 2024. nas 17 planinara bilo je na prekrasnom izletu, a gdje drugdje usred ljeta, nego na Velebitu. Temperatura je bila ugodnih 34+ stupnja Celzija, što je ovom finom hodanju po velebitskom kršu i kamenu dalo dodanu vrijednost.
Kao što smo i očekivali u vrijeme turističke sezone, u petak popodne smo u vožnji malo zapeli na Lučkom, nije strašno, nekih sat i pol „gratisa“. Nije problem doći u Starigrad kasno i malo se zabaviti uz „Zostera“ i Halida (tim redom) ako se sutra ujutro probudiš bez alarma, piješ kavicu, ideš na plažu… No, kad naš vodič promijeni plan, da ujutro krećemo pola sata ranije i već u 6 sati, jasno je da večernja zabava izostaje. Osim što su se neki pridružili fešti u centru Starigrada, poslušali domaću klapu i pojeli srdelice. No na kratko. Pa smo svi na brzinu spremili ruksake za sutra i u krpe, čeka nas težak hodački dan po Velebitu, skroz tamo na Anića kuk.
U zoru smo već bili u punoj „ratnoj“ spremi, željni novih izazova. Usputno dijelimo informacije o opremi i o više novih pari gojzerica u grupi, kao interesantne, ali ne posebno važne… Jao. Stižemo kombijima do mjesta Seline i ulaza u Malu Paklenicu, jer iz Male idemo na Anića (češće se ide iz Velike Paklenice, no radimo kružnu stazu i ovaj put tamo izlazimo, a s ove druge strane ulazimo u Nacionalni park). Jedna „obiteljska“ uz komentar da su vrijeme i temperatura idealni (da, u 7 sati ujutro). Hodanje po ovom dijelu Velebita do Anića kuka jako je zanimljivo, puno stijena i krša koje traži često penjanje „sa sve četiri“ i dobro je tko ima rukavice, pogotovo žene sa skupim „plastičnim“ noktima. Planinarsko iskustvo kaže – rukavice za penjanje po stijeni uvijek u ruksak. Neke nove, neprimjerene gojzerice već dobrano pokazuju svoje zločesto lice, inate se koracima i stopalima, a neke bome i cijelim nogama, što traži dodatnu medicinsku pomoć. No vodički ruksaci puni su svakojakih „likarija i medicine“ pa se ipak ide naprijed. U lijepom i nadasve ugodnom višesatnom penjanju po užasnoj vrućini, već za oko sedam sati došli smo u podnožje Anića kuka, najvišu monolitnu stijenu u Hrvatskoj (budući planinarski školarci, zapamtite ovu informaciju, jer je važna i kao pitanje se nalazi u testu Opće planinarske, ali i vodičke škole). Crveni putokaz kaže da do gore treba 50 minuta, sa spustom i odmorom to je najmanje sati i pol. Neki mudro odustaju već u podnožju i produžavaju dalje nizbrdo na sipar, na stazu prema ulazu u Veliku Paklenicu, još dva sata. Neki su pričekali ekipu putem na samoj stijeni, a najveći broj se ipak popeo i sišao s vrha stijene, unatoč umoru i užasnoj vrućini.
Dio ekipe, odnosno tri žene koje su se spustile ranije (od toga dvije u istim, neizdrživo tvrdim novim gojzama za, saznalo se, visoko gorje) hodale su neplanski i dodatno još 3 km od prvog parkirališta skroz do recepcije na ulazu u NP, po asfaltu bez hlada. (Narod kaže – preko preče, naokolo bliže.) Zašto? Jer ih, unatoč zamolbama upućenim prema više ljudi, nitko nije htio s prvog parkirališta dovesti do recepcije. Jasno je i zašto, izgledale smo devastirano i smoreno, a nismo baš ni lijepo mirisale, zbog čega ni, inače uspješno autostopiranje nije pomoglo. Pozvani taksi za Starigrad došao je po nas na recepciju, a vjerojatno zbog jadnog izgleda i mirisa, ovaj socijalno osjetljivi taksista dovezao nas je u apartman bespla. Nije htio uzeti novac za vožnju. Bilo mu valjda žao ludih žena koje po ovoj sunjari tabanaju po Velebitu. Uz put smo od tog domaćeg čovjeka čuli pregršt sočnih tračeva iz Starigrada i kvarta u kojem je naš apartman. Bome se isplatilo. 😊
Druga ekipa dolazi ubrzo kombijima i svi zajedno ostatak dana i večeri guštamo u kupanju koje je itekako godilo pregrijanim tijelima nakon 11 sati hodanja i visoke temperature koja je ponegdje dosezala i 37 stupnjeva (ako lažem ja, ne laže Garmin). Večer je topla i zvjezdana pa večeramo i družimo se na plaži prije spavanja. Nakon napornog dana, samo nekolicina najizdržljivijih muških ostaje uz play listu, ostala većina rano liježe.
Uspijevamo nagovoriti našeg vodiča da nam dopusti ujutro zericu kasniji pokret, čak u 7 sati, da se odmorimo i budemo ispeglani i „nafaltani“ za sutrašnje predstavljanje „Svemircima“ koji stoljećima mirno stoje na putu za Poštak na 1425 m n/v. Odmor pogotovo treba žrtvama neprijateljskih gojzerica zbog kojih su se noge morale ozbiljno oporavljati od stezanja i grčeva izazvanih visokogorskim škripovima za mučenje, neprimjerenim velebitskom kršu i terenu. A bilo je bome i žuljeva od ljutitih gojzerica obuvenih prvi put. Srećom pa morska voda sve liječi.
Dakle ujutro krećemo oporavljeni, kao da smo cijeli prethodni dan proveli na plaži. Vozimo se za Liku, jer u planu je popeti se iz Otrića na Poštak, a uz put pregledati ove „Svemirce“ koji su pobacani putem. Lakog koraka dolazimo do stijena koje, zaista, imaju izgled nasmijanih i prijateljskih Aliena. Slikamo se, pojedinačno i individualno, šalimo na njihov račun (nadam se da nam nisu zamjerili). Iako je toplo, staza je lakša i brzo se penjemo na Poštak te nakon jučerašnjeg Anića kuka, skidamo drugu „kontrolku“ HPO-a. Danas je hodanje kraće pa nas, ne previše umorne, vodič u povratku „gratis“ vodi na prekrasno Vrelo rijeke Une koje je najdublji krški izvor u Hrvatskoj i među pet najdubljih u svijetu. Svaki narod bi ovo prirodno blago čuvao kao zjenicu oka u glavi. Ne i neki pojedinci željni zarade. Pa uočavamo tragove devastacije prirode u nedavnom pokušaju izgradnje mini-hidroelektrane sa sumnjivim „papirima“ i pričamo s ljudima koji su, zahvaljujući svojoj građanskoj hrabrosti i zajedničkom organiziranju prosvjeda, uspjeli zaustaviti ovaj ekocid. Hoće li uspjeti sve spriječiti i vratiti ovu ljepoticu u prijašnje stanje, pitanje je. Izvor je božanske ljepote, temperatura vode je 8 stupnjeva pa se na brzinu umivamo, kvasimo noge i punimo boce (ne tim redom) ledenom vodom za piće. Osvježeni sjedamo u vrele kombije i žurimo na ručak u usputni restoran. Hrana je bila odlična, pa siti i umorni, drijemamo u vožnji na putu do Osijeka u koji stižemo nešto prije ponoći.
Bio je ovo jedan odličan i dobro organiziran izlet na južni Velebit, Anića kuk i Poštak. Osim što smo dobro hodali i družili se, i dnevnik HPO-a smo nagradili s dva žiga. U svakom slučaju, bilo je posebno i lijepo i hvala našem vodiču Ivanu Šaravanji.
I da, visokogorskih gojzerica uspješno smo se riješili 😊
Ponovilo se!
Planinarka
Sanja Vladović
