Na planinarenje po Prokletijama krenuli smo u srijedu s uobičajenog mjesta, dvije minute prije planiranog vremena. Uz ugodnu vožnju nepoznatim predjelima, dobru glazbu i ukusan ručak u etno kući Čakmara putovanje je brzo prošlo. U smještaj smo stigli pred zalazak sunca, očarani (ja) pogledom koji se pred nama pružio i u kojem smo uživali četiri dana boravka u Soulrest EkoResort – Mehov konak.

Četvrtak je brzo došao. Ugovoreni prijevoz do ostataka karaule Zastan (1347 m) koja je početna točka uspona na Maja Jezerce, najviši vrh Prokletija (2694 m), stigao je prije svitanja. Terensko vozilo i cesta do karaule razbudili su nas i jedva smo čekali da započnemo s usponom – dvije minute prije 6 sati. Staza kreće oštro kroz gustu šumu i nakon malo više od sat vremena dolazi se do Doline jezera – Buni jezerce, gdje se krajolik potpuno mijenja, kameni vrhovi preuzimaju vidike. Uspon nije lak, najzahtjevniji dio je strmi kuloar pri čijem je prelasku neophodan oprez i iskustvo u ovakvoj vrsti
planinarenja. Dolazak do metalnog križa kojim je označen vrh bio je veoma emotivan, a veličanstveni pogledi i nebrojeni vrhovi Prokletija ostavili su neizbrisive prizore u sjećanju. Nakon predaha na vrhu uslijedio je spust pri kojem je oprez utrostručen, a ženski dio ekipe najteži dio prošao je tehnikom zvanom “guzenberger”. Pri silasku se pogledi ponovo mijenjaju, na dijelovima su gotovo neprepoznatljivi, kamen, snježišta, ostaci osušenih jezera, šuma, kao da su u smiraj dana ljepši… možda zbog zadovoljstva nakon uspješno ispenjanog najvišeg vrha Dinarida. Moja statistika
zabilježila je preko 12 sati hoda, 16 kilometara i 1637 metara uspona te isto toliko spusta. Naporno.

 

Petak je bio rezerviran za lakšu stazu na koju smo krenuli iz doline Grebaje, od planinarskog doma PD Karanfil (1172 m) kružnom stazom prema vrhovima Popadija (2057 m), Talijanka (2056 m) i Volušnica (1876 m ili 1879 m?). Početni uspon kroz šumu vrlo je strm, nije tehnički zahtjevan, no ipak se ne bih u potpunosti složila da je lak. Nakon izlaska iz šume usporavamo, a glavni je razlog predio prepun borovnica koje se trebaju kušati. Krećemo grebenom prema navedenim vrhovima s kojih su u
svim smjerovima otvoreni lijepi pogledi prema Albaniji, Crnoj Gori… a pogled prema Karanfilima s Talijanke i Volušnice apsolutno je fantastičan! Vrhovi nisu označeni niti nazivom niti oznakom visine, osim Volušnice na kojoj srećemo planinare u velikom broju. Lijepa staza koja se može preporučiti svakome. Današnja statistika bilježi preko 7 sati hoda, 10 kilometara i 1030 metara uspona (i spusta).

U subotu nas je čekao uspon na najviši vrh Crne Gore, Zlu Kolatu (2534 m) i Ravnu Kolatu (2556 m), najviši vrh Kolata (Albanija). Cesta iznad sela Vusanje na visini od 1200 m s koje smo krenuli čini se dugom no kada skrene na markiranu stazu preko travnate livade i kamenih predjela otvara se vidik koji vuče naprijed. Nastavili smo dijelom obilaznice Vrhovi Balkana uz iznenadni osjet hladnog zračnog vala koji nas je zapuhnuo iz Ledene pećine, zanimljivog prirodnog fenomena nakon čega je uslijedio naporniji dio savladavanja kuloara i dolaska do sedla između Zle i Dobre Kolate te uspon na Ravnu Kolatu, travnati vrh s kojeg se pružaju novi čarobni vidici na dolinu Valbona i nepregledne vrhove Prokletija. Zbog munja koje su nagovještavale promjenu vremena požurili smo na Zlu Kolatu, kratko se zadržali na lijepom vrhu, započeli spuštanje i prije početka kiše (leda) uspjeli izaći iz kuloara. Oprezno i sigurno spustili smo se do početne točke (automobila), uz preko 10 sati hoda, 17,5 kilometara i 1477 metara uspona/spusta.

Nedjeljno jutro ispunili smo druženjem, doručkom, planiranjem novih staza prema kojima su nam pogledi bili usmjereni, opraštanjem s domaćinom i psićem čuvarom Rokijem. Dvije minute prije 10 sati krenuli smo za Osijek, praćeni munjama i gromovima, kišom, suncem. Uz stanku u Čakmari, usputne odmore i dvosatno čekanje na ulazak u Hrvatsku u Osijek smo stigli netom nakon ponoći.

Krasan izlet.

Hvala vodiču /vozaču Draženu, suučesnicima, Prokletijama… vraćamo se!!!

Sanja Boljevac

P.S. Imati na umu gore navedenu narodnu izreku pri kretanju na planinarenje po
Prokletijama.

 

Fotografije: Luka Sarić