Starigrad Paklenica 15.7.-25.7.2024.
Sredinom srpnja je mala skupina planinara PD Zanatlija krenula na svoje planinarsko ljetovanje u Starigrad Paklenicu. Osam planinarki i jedan planinar imali su u mislima i snovima staze i vrhove Južnog Velebita, naravno i prostranstva i dubine plavog Jadrana. Naravno, kao bonus desetodnevnog ljetovanja očekivali su odmor od svakodnevice i osječkih vrućina, neke druge mirise, zvukove i vidike, izlete na nova mjesta, druženje i zabavu. Tako je i bilo …
Nakon dolaska i još jednog dana odmora i kupanja, kojeg nikako nije bilo dovoljno jer more sa svojih 29 stupnjeva ne donosi željeno osvježenje, hrabro smo krenuli u planinu. Za prvi pohod nismo postavili prevelike ciljeve jer temperature već od ranog jutra nisu bile pogodne za hodanje po velebitskom kamenu. Stoga smo već u šest sati ujutro bili na ulasku u Nacionalni park i kanjon Veliku Paklenicu, kupili ulaznice i pomalo uzbuđeni i puni poštivanja prema planini krenuli u susret svojoj ljetnoj planinarskoj avanturi. Lagano koračajući uređenom stazom uživali smo u pogledima na litice koje su se uzdizale oko nas. Potoka nažalost nije bilo do gornjeg djela staze, ali nije nedostajalo lijepih mjesta za fotografiranje prirode ili veselog društva. Winnetoua nismo sreli, ali podsjetnika na njegovo filmsko bivanje u ovim predjelima nije nedostajalo. Našem planinarskom Indijancu nije odgovarao ovaj opušteni ritam hodanja pa su ga duge noge odvele do špilje Manita peć. Za svoj entuzijazam je kao bonus dobio susret oči u oči s pravim pravcatim medvjedom. Međutim, odlučno mu je uputio indijanski poklik „Hu – Hu“ i potjerao ga nazad u šumu. Nakon prepričavanja susreta s medvjedom i odmora u hladovini kod planinarskog doma Paklenica, mala ekipa je polako krenula natrag jer su temperature postajale sve više i pomisao na skok u more je bila sve privlačnija.
Nakon ovog prvog, premda nezahtjevnog izleta, bilo je jasno kako će ove godine kupanja biti više nego planinarenja pa smo do kraja još samo dva puta obuvali gojzerice. Tako smo nakon par dana krenuli prema Anića Kuku, impozantnoj stijeni koja dominira kanjonom Paklenice i kojoj smo se divili prije par dana. Zahtjevnost uspona i visoke temperature učinili su da je samo dvoje planinara stiglo do samog vrha, a ostali su ponovo uživali u kanjonu promatrajući vješte penjače po liticama i zanimljivo opremljene turiste, kojima vrućine nisu smetale za hodanje po kanjonu, a ni voda ima baš nije trebala.
Naše dvije perjanice, koje su osvojile vrh Anića Kuka, sljedećih dana su bile odlučne penjati i neke druge vrhove. Tako da se usprkos vrućinama, zastava Zanatlija zavijorila i na Bojinom Kuku.
Ostatak ekipe je odlučilo izbliza pogledati Tulove grede, čudesnu kršku formaciju koju čine tornjevi, stupovi i pukotine, a nalazi se također u Parku prirode Velebit. Uz ove stijene vezane su različite legende. Prema nekima su se tamo legli zmajevi, a u stijenama su živjele nevidljive velebitske vile. Neke govore da je tamo prebivala Crna kraljica koja je donosila nesreću. Znatiželjno smo pošli vidjeti što je od toga stvarno. Nije bilo ni zmajeva, ni vila, a ni Crne kraljice, čak možemo reći da su i ljepote ovog krškog fenomena nestvarne. Na nadmorskoj visini iznad 1000 metara bilo je ugodnije nego u podnožju, tako da smo stvarno uživali u šetnji i pogledima. Na povratku smo otišli do sela Muškovci gdje smo otkrili Berberov Buk, slapove i kupalište na Zrmanji i uživali u nekom drugačijem doživljaju kupanja. Mrzla Zrmanja je pružila svakako više osvježenja nego toplo more u Starigradu.
Bilo je pokušaja istraživanja drugih starigradskih plaža, ali vrelo sunce nas je najčešće odvodilo na onu najbližu našem smještaju. A o njemu sve najbolje. Naši ugodni i susretljivi domaćini, Kata i Riki, brinuli su se da nam ništa ne nedostaje. Povrće iz njihovog vrta, vino, priprema rođendanske večere, dostupnost u svako doba za različita pitanja i zahtjeve. Apartman koji smo koristili je bio dobro opremljen, svakako smo bili zahvalni na klimi u svim sobama. Sam objekt ima tridesetak ležaja i domaćini su spremni pripremati obroke te ćemo im se vjerojatno vratiti na nekom od budućih izleta.
Što reći za kraj, u odnosu na planove i očekivanja. Puno sunca, mora, kupanja, druženja, zabave, novih mjesta i iskustava, možda najmanje planine. Znamo da planinu treba poštovati, biti spreman na njene ćudljivosti i odustati ako nije sigurna za nas. Jer ona će i drugi puta biti tamo i čekati nas. Ovog puta smo uz planinu poštovali i sebe, svoje potrebe i mogućnosti i malo više si ugodili. Ne žalimo ni za čim jer svi vrhovi koje smo sanjali će i dalje biti tamo.
Hvala našoj vodičici Jeli koja je sve osmislila i brinula da sve prođe u redu <3
Ono malo umora je brzo nestajalo, a neizmjerno zadovoljstvo je ostalo.
Višnja Matić
