U subotu 4. ožujka 2023., 12 planinara iz PD „Zanatlija“ uputilo se na dvodnevni izlet na Moslavačku goru. Odredište je to po kojem rijetko planinarimo, zato ga je vodič i odabrao, obećavši prvi dan lagano hodanje od 15 km, drugi od 10 km, dobar smještaj i hranu. Kombi i auto opušteno su krenuli rano ujutro, ne žurimo se, jer stignemo ishodati nezahtjevan plan za dana.
Ugodno smo doputovali do Moslavačke gore, do Vile Garić u mjestu Podgarić gdje ćemo noćiti i gdje je i početna točka našeg hodanja. Objekt je, kažu namjenjen dobrostojećim inozemnim, posebice talijanskim lovcima, ugodan je i topao, a obavijesti su pisane rukom na talijanskom jeziku. Nalazi se na obali umjetnog jezera, sve uređeno po “špagi“ kao na razglednicama. Pogled nam je na susjednom brdu zaokupio Spomenik revolucije naroda Moslavine velikog kipara Dušana Džamonje koji dominira krajolikom. Monumentalni futuristički betonski div iz doba socijalizma i danas izaziva znatiželju domaćih ljudi i stranaca pa je tako, zajedno sa spomenikom na Sutjesci, završio u isto tako futurističkom spotu svjetski poznatog DJ-a Alana Walkera. Odlučujemo ga obavezno obići.
Uputili smo se oko 11.30 sati na stazu lijevo od Vile, u brdo, po planu. Staza je kružna i veselimo se danu bez kiše. Kasnije smo saznali zašto na toj stazi nema planinara. Jer nitko tamo ne ide. Jer je loše markirana. Markacije su rijetke ili ih nema, blijede, pogrešne, nejasne i slično. Srećom, naš vodič je imao na mobitelu sva čuda zbog kojih se ne možeš izgubiti i da hoćeš, i kad ne hodaš po markacijama. Možeš zericu okolo naokolo, ali svakako dođeš na pravi put. No bez šale, budite pažljivi ako budete pripremali kružnu stazu i kretali lijevo od Vile (što je na karti više prema zapadu i onda na jug), a ne desno kao sav normalni planinarski svijet.
I tako, kroz razrovane šumarske puteve pune blata, preko laganih i malo oštrijih brežuljka popeli smo se na vrh Humku na 487 n/v i na Vis koji je na 437 m n/v i KT je HPO. Blizu vrha je prekrasno izletište s otvorenim pogledom na kojem smo u suncu uživali zajedno s ekipom koja nas je prije toga skoro zgazila na šumskom putu s desetak kvadrova. No, nismo zlopamtila pa su nas čak i slikali. Laganim korakom hodali smo i po prekrasnoj poučnoj stazi uz potok Kamenjaču, prelazeći brojne klizave i vlažne mostiće i bajkovito uređena odmorišta. Prema poučnim putokazima, obilazimo i lokacije koje se zovu „Sloj drveća u šumi“ i „Sloj grmlja u šumi“, što god to značilo. Nije ni važno, jer je priroda prelijepa. Usred šume nailazimo i na Pavlinski samostan Blažene djevice Marije, tzv. Bela crkva, koji su redovnici napustili još polovicom 16. stoljeća, bježeći pred Osmanlijama. Pa otkud Turci u ovoj zabiti… Iako davno i sagrađena i napuštena, građevina još uvijek djeluje impozantno i zanimljivo. Laganim korakom, već po sumraku, dolazimo do ruševina srednjovjekovnog Garić grada i odlučujemo ga zbog mraka detaljnije obići sutra. Ionako nam je na sutrašnjem putu. Stižemo u svoj lovačko-planinarski smještaj i nakon obilne večere od divljači i drugog mesa koji su nam pripremili, brzo smo u krevetu. I da. Umjesto 15, nekako smo „natukli“ 22 km. Što su neki itekako osjetili u svojim nogama. Očito smo obilazili puno toga više od planiranog. I nije nam žao.
Sutra ujutro smo uz obilazak Garić grada htjeli nastaviti stazom 10 km do jezera i izletišta Mikleuška gdje bi nas dočekao kombi. No, domaći su nas uputili da kombi ne silimo tom cestom, jer neće dobro završiti. Budući da je najbolje slušati domaće ljude, a kombi nam je trebao i za povratak u Osijek, mijenjamo plan. Pa smo se popeli i obišli Garić grad, uz brojne druge planinare iz Siska, Varaždina, Zagreba, Kutine…koji su iskoristili sunčanu nedjelju za boravak u prirodi. Sreli smo i neke poznate planinare (uvijek se po planinarskim stazama sretnu dragi ljudi) te se, opalivši bezbroj fotografija na ovom fotogeničnom povijesnom mjestu, vratili do ceste kojom smo se uputili prema Džamonjinom spomeniku. Ali nama cesta nije dovoljna! Domaći lugar nas je na našu zamolbu uputio u stazu okolo naokolo po livadama, čudeći se što želimo hodati dulje i više. A on, kaže, jedva čeka izaći iz šume u kafić. Blago njemu, mnogi od nas bi se s njim zamijenili za posao. Morali smo proći i pored kuća koje imaju ljute, po život opasne pse. Neki planinari su zamalo završili na hitnoj na previjanju i cjepivu protiv bjesnoće. Ali dobro je završilo, složna ekipa je otjerala beštije, iako je pristigla gazdarica za iskežene i živčane pse ležerno izjavila „Ma neće oni…“.
Laganim hodom, preko Partizanskog groblja gdje je sahranjeno oko 900 poginulih i umrlih partizana, došli smo do spomenika koji je, iako zapušten, zaista impozantan. Načinili smo bezbroj fotografija, jer objekt je nestvaran, što su, eto, prepoznali i američki producenti video spotova i što garantira da je riječ o nesvakidašnjem i moćnom prizoru. Vraćamo se do Vile Garić gdje nas čeka naš kombi i uz fini ručak putem u Virovitici, dolazimo u Osijek oko 18 sati.
Izlet je bio prelijep, vodič na visini zadatka, a mi zadovoljni. Svakako posjetite Moslavačku goru, mi hoćemo opet. Jedino nam je žao što se nismo popeli na Prdež brdo u blizini. Nema veze, toliko smo se šalili na račun njegovog imena, da kao i da jesmo.
Ponovilo se!
Planinarka Sanja Vladović
