Na ugodnih 35 Celzijevaca, ekipa od osam „Zanatlija“ je u petak 24. lipnja 2022. u 14 sati krenula za Karin. Prognoza obećavajuća, bit će lijepo vrijeme na Velebitu i kamenu. Možda za deve koje i u pustinji trče i tegle torbe bez grintanja i na plus 50. No, sve mi to možemo, a tako nam i treba. Nema kuknjave i odustanka.
Poslije bezbroj sati vožnje u vrelom kombiju, usputne kupovine mesa i povrća za sutrašnji roštilj, stižemo u naš apartan u Karinu. Miris smilja i lavande koji nas je zapahnuo odmah po izlasku iz kombija učinio je da zaboravimo svu vrućinu i dugo putovanje. Naša Dalmacija je stvarno posebno mjesto i rajski kutak na ovoj zemaljskoj kugli. Brzinsko iseljavanje u od prošlog ljeta zatvorene apartmane, malo hladnih napitaka i spavanjac. Sutra nas čeka naporno hodanje.
I tako već rano ujutro krećemo na Stazu Malog princa. Brzo smo došli do skloništa Crnopac i upoznali ljude koji su noćili tamo. Slikanje i priprema za pravo pentranje. Mali Princ je vrlo interesantna i uzbudljiva staza, a bilo je napeto i planinaru koji je svog izbezumljenog i prestrašenog psa vodio, gurao, nosio preko svih teških točaka sa sajlama i klinovima. Bome, ozbiljno bi zapeo da nije bilo naših vodičkih gurtni i karabinera s kojima smo mu pomogli povezati i osigurati psa. Putem smo obišli i sve dvore, konobe, usjeke, vrata, spilje, klance, prolaze, jame i kite na stazi, sve s narodnim imenima koja su nam dala povoda beskrajnom smijehu i komentarima. Kičma nas se posebno dojmila, klatili smo se na sajli na hrptu, a ljudi koji su gledali video na FB koji smo objavili, uplašili su se više od nas. Sve smo mi to prošli, preko ljestvi i sajli, klinova i stuba, a ljepota Zdenkove jame nas je ostavila bez daha. Taj Zdenko i tatek koji su 2003. osmislili, oklinčali i markirali stazu stvarno su obavili izvrstan posao, na svoju slavu i radost nas planinara koji u njoj uživamo. Mali Princ je osvjetlao svoje ime, ljepota mu zaista daje bajkovit i plemenitaški status.
Sretni zbog prilike koju smo dobili za obilazak ove neobično atraktivne staze, završavamo je dovoljno odmorni za još jedan izazov na 35 stupnjeva. Ne, nećemo danas na Crnopac jer je to prevelik zalogaj u jednom danu po ovoj sunjari, pa vodič odlučuje da obiđemo Kudin most na rijeci Krupi, najkraćoj i najljepšoj pritoci Zrmanje. Pa smo se spustili s Malog Princa do kombija gdje smo cvilili kako bi nam dobro došlo sad i ovdje hladno pivo. I kao u filmu, čovjek na parkiralištu nas čuje i izvadi dva svoja hladna piva, da nas počasti. Nismo mogli vjerovati, Šimu smo stvarno sami prizvali. Pa se ispostavilo da je Šime Dalmatinac, ali i stjecajem životnih okolnosti naš susjed u Čepinu. Odmah smo se upoznali i razmijenili kontakte. Ne zaboravlja se čovjek koji ti je pomogao u pivskoj nevolji.
Opet u vreli u kombi i do staze za most. Kad smo od gore vidjeli koliko treba hodati duboko u kanjon, malo smo se pokolebali, bio je ipak opaki zvizdan. No, kad smo već tu… Doživljaj vrućine i težine ipak nije bio očekivan. Bio je puno gori. Zato je u rijeci uslijedilo točanje nogu, a bome i poneke glave. Dolje smo išli još nekako, ali polusatni povratak – uspon natrag na cestu teže nam je pao nego cijeli Mali Princ i pola Velebita zajedno. Možda zbog isijavanja kamene staze na barem 37-38 stupnjeva. Nigdje hlada. No, moram priznati da se unatoč krškom zvizdanu silazak i hod po Kudinom mostu isplatio zbog ljepote hladne Krupe, neobičnog sedrenog mosta koji je zaštićeno kulturno dobro koje datira s prijelaza 18. na 19. stoljeće. I naravno, legende koja ide uz most, a kakve druge nego ljubavne. O Kudi koji je po svoju izabranicu morao ići u drugo selo preko Krupe pa je zato sagradio cijeli most s 12 lukova. Samo smo iskomentirali – mlada se bome načekala svog dragana. Valjda se nije čekajući predomislila, legenda ništa ne kaže. No i da jeste, čovjek nije uzalud gradio, jer i dan danas posjetitelji ga spominju i dive se njegovom umijeću i ljepoti mosta.
Polukrepani od vrućine priželjkujemo i kupujemo skupi hladni napitak u restorančići na vrhu, a brzo smo i na putu za Karin. Meso čeka da se baci na roštilj kojeg u apartmanima nismo našili. Pa je završilo u rerni a ispalo jednako dobro i ukusno, uz Šopsku salatu je baš prijalo. Moram pohvaliti našu kulinarsku ekipicu za trud, više od pola nas je guštalo na plaži i u toplom Karinskom moru dok su oni dumali što s mesom za roštilj kada nemaš roštilja. Kuhari naši, svaka čast.
Treći dan po planu je predviđen za uspon na Crnopac. Krenuli smo rano da izbjegnemo zvizdan što nam i nije baš uspjelo. Kamen je gorio, naša koža također. Vode u hektolitrima. Sve smo izdržali, a tim veće je bilo naše razočarenje kada smo vidjeli da gore nema žiga, a Crnopac je KT HPO i još nekih manjih lokalnih obilaznica… No, ljepota pogleda nije nas razočarala. Išli bismo i da smo znali da nema žiga. Otvoren pogled zaslužio je gotovo sat vremena guštanja i razgovora s drugim planinarima koje smo zatekli na vrhu. I njihovim psima koji su zamalo postali naši. Pa odmorni krećemo natrag, do našeg kombija i vozača koji ga je više puta micao u hlad, sve kako bi nas dočekao svjež prostor sa hladnom hranom i pićem. Svaka čast na brizi! Uz put stajemo dokrajčiti ostatke od roštilja koji nije bio roštilj pa umorni, siti i zadovoljni već za sedam sati vožnje stižemo u Osijek.
Bio je ovo jedan prekrasan i planinarski izazovan izlet! Hvala Ivane, na organizaciji i vođenju!
Ponovilo se!®
Planinarka
Sanja Vladović
