Na blagdan i neradni dan 16. lipnja 2022., kad normalni ljudi dulje spavaju, 27 planinara iz PD „Zanatlija“ krenulo je za Dalmaciju. Vrijeme pokreta u četiri sata ujutro nije ni za spavanje ni za bdijenje, tako da smo već krenuli pomalo umorni, nadajući se drijemežu u autobusu. Srećom, brzo sviće, bliži se najduži dan u godini, tako da smo u Bosnu prešli već po debelom danu, uz put dogovarajući tko ima opremu za feratu, tko je posudio… Jer, kao što planinari znaju, Omiška Dinara podrazumijeva opremu za pentranje po stijeni. No, planinarenje uobičajeno podrazumijeva i dobre gojze ili barem njihov cjeloviti par, znate ono, lijeva i desna. Ali jedna naša planinarka je uočila da je uzela dvije lijeve. Imati dvije iste je kao da nemaš ni jednu, dakle nema hodanja. Pouka je da ne smiješ imati dva para gojzi ili ih moraš držati udaljene u ormaru.
Nakon nabrajanja i pregleda opreme, stižemo na početak naše današnje staze. Budući da nas drugi dan čeka ozbiljno pentranje, naša vodičica je danas zamislila laganicu poslije neprospavane noći, koju možemo hodati i u patikama, barem oni koji imaju dvije lijeve gojze. Pa stižemo iznad prelijepe Cetine, na početak Ilirske staze kojom ćemo se spustiti (ili popeti?) u Omiš, do našeg kampa na samoj obali mora. Cijelo vrijeme hodanja s brda gledamo prekrasnu, lijenu Cetinu, a njezina plava boja pravi zazubice za svježinom koja nam je na brdu nedokučiva. Naime, na stazi je vruće, sparno i teško, a pogled od gore na barke s tendama koje voze turiste izazivao nam je pitanja u glavi poput „Što je meni ovo trebalo“. No, iako pomalo raslojeni, živi i zdravi spuštamo se svi u podnožje brda, hodamo još jedno vrijeme uz Cetinu koja se ubrzo u Omišu ulijeva u more. Do kampa je još samo pola sata pa se putem častimo hladnim pivom. Sada se nikuda više ne žuri. Useljavamo u kućice i sobe, a neki su se bome stigli i osvježiti u moru.
Ujutro ekipica za feratu, nas 13 (znakovitog li broja), uzima penjačku opremu i vozimo se do početka staze. Dio ekipe koja ne ide na feratu ima svoj plan, jednako uzbudljivi i lijep kao naš, a to je šetnja po gradu, vožanja čamcem po Cetini, kupanje… Nadamo se samo da ćemo im se i mi stići pridružiti. Ferata je interesantna, Fortica brzo osvojena, uz puno smijeha i bezbroj fotografija putem, a nadamo se i nekom složenom videu uskoro. Svi su poželjeli ponoviti feratu, možda i malo zahtjevniju. Nakon odmora na Fortici u koju se plaća ulaz pa nismo ulazili, krećemo drugom stazom prema vrhu Kula iznad Omiša. Vrlo ambiciozno u 11 sati na ovoj temperaturi i sunjari. Pa nam se dio ekipe osuo već kod prvog skretanja za Omiš, dio ekipe kod drugog, a samo troje najhrabrijih popelo se na vrh i vratilo u Omiš. Ne moram vam posebno pisati kako su izgledali kad su došli u kamp, dehidrirani i sprženi, no sretni jer su uspjeli. Mi ostali smo bili sretni što nismo išli do gore već ručali ribice, škampiće i školjkice u restoranu, pili pivo i kupali se u moru. Bitno je da su svi zadovolji svojim izborom. Guštanje na plaži je bilo za sve, kao i druženje u kampu i priprema za treći dan.
Ujutro rano krećemo na tradicionalni pohod PED Zavelim (ovo E je od „ekološko“) u Roškom Polju u Hercegovini. Na granici nas je, da ne lutamo, dočekao naš planinar iz Osijeka, porijeklom iz ovih krajeva, koji nam je organizirao pohod, ručak i noćenje. Okupili smo se na izletištu Močila, s hladnim izvorom i ekipom iz nekoliko planinarskih društva iz BiH i Hrvatske, nas oko 70. Hodalo se laganom kružnom stazom kroz šumu do vrha Kolakovac na 1346 metara n/v. A pridružila nam se na ovoj stazi i naša planinarka s dvije lijeve, u tri broja većim gojzama koje joj je velikodušno posudio naš planinar kojem se danas nije hodalo i koji je nadzirao kuhanje graha na cilju, koji su domaćini priredili za sve nas. Ne znam kako je hodati u prevelikim gojzama, pretpostavljam lakše nego u premalim, ali se nije žalila. To znači da planinari imaju rješenje za sve situacije. Svi smo došli do vrha, slikali se čak i dronom kojeg su digli domaćini (i ovaj film također očekujemo). Moram reći da je priroda oko vrha nestvarno lijepa, s otvorenim pogledom na sve strane, na Buško jezero, Roško Polje, Duvanjsko Polje… Hercegovina je po prirodnim ljepotama stvarno raj na zemlji.
U druženju s planinarima iz dragih društava vratili smo se na Močila i dočepali odličnog graha i kruha ispod peke. Iako imamo uskoro opet obrok, janjetinu našeg domaćina planinara, nismo mogli odoliti ni ovome. Jer što je to dva puta ručati za jednog planinara… Uz zahvalu i oproštaj od naših domaćina iz PED Zavelim, uz vođenje našeg domaćina iz društva, stižemo do njegove kuće gdje smo popili aperitivčić i polako prošetali do restorana. Što da vam kažem, hercegovačka domaća janjetina je nešto najukusnije na svijetu, posebno ako je ispeče znalac kao ovu našu. Pa smo eto ponovo ručali, nismo se stidjeli, a i vino i pivo su prijali. Malo mjuze i skakutanja, zahvale i oproštaja s ljudima koji su nam sve ovo pripremili i krećemo na zadnje noćenje. I to znate gdje? U franjevački samostan Karmela Svetog Ilije, koji se nalazi izvan naseljenog mjesta, na samoj obali Buškog jezera. Iako smo tri dana bili preplavljeni svakojakim ljepotama i prizorima, veliki bijeli kameni samostan s njegovanim vrtom nas je potpuno fascinirao. Smjestili smo se u jednokrevetne i dvokrevetne sobe s kupaonom koje su hotelskog ranga, susreli ljude koji su došli na duhovnu obnovu i nekako spontano i sami uronili u duhovnost koju ovakvo mjesto izaziva. Fratri su iznimno ljubazni, sve je savršeno organizirano i uređeno. Uočili smo i da je cijeli vanjski prostor pokriven video nadzorom, jer možda i ne osjećaju svi posjetitelji poštovanje i poziv duhovnosti, pogotovo ako malo popiju… No, većina nas je obišla mjesto u tišini, poneki i uz molitvu, pri tome se diveći cvijeću, biljkama, usputnim kapelicama.
Ujutro doručkujemo zajedno s drugim gostima Karmela u blagovaoni, opet sve blješti čistoćom i brigom za svaki centimetar prostora i predmeta. Tu je i izložba običaja katolika u Hercegovini, trgovina pripravaka od bilja i trava… Na ovo mjesto sigurno će se većina nas ponovo vratiti.
Krećemo za Osijek i uz put svraćamo u Eko selo Grabovica u neposrednoj blizini. Na terasi uz kavicu ponovo gledamo Buško jezero čija ljepota oduzima dah. Teškom mukom ulazimo u autobus svjesni višesatnog puta i činjenice da je ovaj prekrasan izlet gotov.
Hvala ti Jelo, bio je ovo odlično organiziran i bogat izlet.
Ponovilo se!
Planinarka
Sanja Vladović
