Produljeni prvomajski vikend 43 planinara iz PD „Zanatlija“ provelo je u susjednoj Bosni i Hercegovini, na prelijepoj planini Vlašić. Izlet je to koji su naši vodiči pripremili za različite kondicijske skupine i različite staze, tako da je bilo puno zainteresiranih.
Već rano ujutro u subotu pun autobus uputio se prema državnoj granici na kojoj smo se, na obje strane, podulje zadržali. Strpljivo smo izdržali sve Schengenske provjere i ništa nam nije kvarilo dobro raspoloženje, ni granica ni kasnija gužva na cesti kroz BiH. Poslijepodne smo stigli u lijepo uređeni Planinarski dom Erik Brandis na Vlašiću koji je smješten na platou Galica, na 1509 m n/v. Dom je to Planinarskog društva „Paklarske stijene“ iz Travnika. Nakon smještaja uputili smo se u šetnjicu put kapelice Snježne Gospe koja je udaljena oko sat i pol vremena hoda po nezahtjevnom terenu. U blizini je i vidikovac s kojeg se pruža nezaboravan pogled na okolna brda i naselja u dolini. Vrijeme je bilo sunčano, sunce jasno, prizori filmski pa su planinari napravili pregršt pravih umjetničkih fotografija. Iako smo se nadali da će nas uhvatiti noć, kako bismo hodali s naglavnim lampama i lampionima koje su pripremili naši vodiči Ružica i Željko, dan je bio dug i vratili smo se za dana. Ovaj put je romantika izostala, a lampione smo pragmatično iskoristili za manje romantičnu svrhu (tko je bio zna o čemu pričam 😊).
U domu nas je dočekala proslava rođendana domaćih ljudi i što nam je bilo važnije, njihova „živa“ glazba o koju smo se i sami dobro „ogrebali“. Kao što možete pretpostaviti, planinari su užarili atmosferu i zabava je trajala dugo u noć. Čak smo i slavljenici otpjevali rođendansku pjesmu, ali „a cappella“, jer nam svirci nisu htjeli pomoći. Sigurno su se bojali konkurencije. S pravom, jer naša Darija je preuzela „pjevačku“ kontrolu. U svakom slučaju smo se svi zajedno dobro zabavili.
Sutradan ujutro smo se podijelili u tri hodačke skupine. Jedna je krenula na kraću turu do Planinarskog doma „Jusuf Pečenković“ Devečani koji je na 1763 m n/v i natrag. Druga staza je bila kondicijski zahtjevnija, planinari su se popeli na najvišu točku Vlašića, na vrh Paljenik koji je na 1933 m n/v. Hodali su oko sedam sat, a pri vrhu je bilo i obilje snijega. Istovremeno je pržilo sunce uz prilično visoku temperaturu. Ne moram posebno naglašavati da su za ove uvjete nepripremljeni planinari došli dobro „opaljeni“ od sunca, samo su im se oči caklile iza užarenih obraza. Ostatak dana su se „liječili“ na razne načine, iznutra izvana, kao i ostali.
Treća skupina odlučila se okušati na novoj ferrati Devečani koja se nalazi blizu planinarskog doma. Nitko od nas nije je do sada probao, a naš domaći vodič Mateo nam je ranije poručio da je ferrata lagana i za djecu. Kad smo ga upoznali, saznali smo da je profesionalni vojnik, ima 24 godine i bavi se ekstremnim sportovima, a u skladu s tim referencama su mu i procjene. Jer ne znam kakvu inače oni super-djecu tamo imaju. Mi smo se morali malo pomučiti, a i išli smo prvo dolje što nije baš uobičajeno za ferratu, pa onda i gore, jer ferrata nije duga. Sreća da je bila magla pa nismo vidjeli sav onaj ambis oko nas. Ako netko želi pogledati ovu „dječju“ ferratu na kojoj je naš vodič, može to ovdje. Najvažnije je da su svi ferratu prošli i ostali čitavi i sretni. Stradali su od upale samo pojedini mišići za koje nismo ni znali da ih imamo, korišteni za dolje-gore po sajli. U planu je nakon ferrate bio i uspon na Paljenik, no vodič nas je uplašio s najavom nevremena pa smo odustali, popili pivo u Planinarskom domu Devečani s ostatkom ekipe koju smo tamo zatekli i lagano se, fotografirajući predivne prizore, vratili u rano popodne u svoj dom. Nevremena nije bilo.
Uslijedila je bogata večera. Domaćini su nam donijeli neopisivo dobru i ukusnu janjetinu ispečenu u obližnjem Paklarevu, naše vrijedne cure su je spretno izrezuckale na „bajadere“, a prijao je i mladi luk. Hrana je bila slana i obilna, luk ljut pa je to sve tražilo puno različite tekućine. U mom slučaju hektolitre obične vode. Domar je izvrstan DJ koji nas je tu večer više sati bez pauze „vozio“ cijelom bivšom državom, a naše društvo, pojačano domaćim planinarima i onima iz drugih država, bilo je iznimno veselo i plesno raspoloženo. Nije uopće smetala dobna razlika, jer bilo nas je od juniora do seniora. Svi su znali i zajedno pjevali sve pjesme, i one stare i one nove. Zabava je potrajala do dugo u noć.
Ujutro smo krenuli pješice nizbrdo put mjesta Paklareva do kojeg se dio ekipe dovezao autobusom. Staza u trajanju oko tri sata bila je nezahtjevna i prelijepa, a dan je bio sunčan i topao pa su fotografi opet došli na svoje. Bit će to obimna zbirka lijepih razglednica i različitog cvijeća i bilja. U Paklarevu su nas dočekali domaćini iz matičnog društva s hladnim orahovcem, okrijepili smo se i natočili hladne vode iz obližnjeg izvora te se busom uputili u šetnju i na ručak u Travnik. Većina nas je pojela za Bosnu iznimno loše i dugočekajuće ćevape u jednom restoranu. Eto, i to se dešava. No, ne može uvijek proći sve savršeno, tako da nam ta sitnica nije pokvarila opći dojam. A i bili smo jako gladni. Siti i umorni, u autobus smo drijemali do granice i dalje do Osijeka. Na svu sreću, bez duljih čekanja i gužve kućama smo došli već oko 19 sati. Bio je ovo jedan zaista prekrasan izlet.
Ponovilo se!™
Planinarka
Sanja Vladović
