Za vikend 26. do 28. kolovoza 2022., planinari PD „Zanatlija“, obogaćeni s nekolicinom naših prijatelja planinara iz HPD „Bršljan – Jankovac“ uputili su se na izlet na južni Velebit. Uhodana ekipa se već u petak rano ujutro potrpala u dva kombija, a na odredištu nas je čekalo još troje planinara. Ni previše ni premalo, taman za jedno malo napornije trodnevno hodanje.
Prvi dan smo se nakon višesatnog puta s glavne prometnice uputili na staru makadamsku Majstorsku cestu koja je, po nalogu bečkog dvora, puštena u promet davne 1832. godine, povezavši sjever i jug i koja ide od Svetog Roka u Lici do Obrovca u Dalmaciji. Cesta je na nadmorskoj visini od 1045 metara i danas je jednako neobična i lijepa , a u cijeloj svojoj duljini od 41 km privlači zaljubljenike u prirodu i planinarenje. Truckajući se u kombiju po makadamu, prošavši crkvicu Svetog Franje došli smo do početka naše staze, u podnožju Tulovih greda koje su na 1127 metara n/v. Tulove grede s ovog mjesta izgledaju moćno i impozantno, prizor baš poziva na penjanje, ali i na fotografiranje i objavu na društvenim mrežama. Treba naglasiti da je u ovom krajoliku sniman i film o Winnetou, a znalci kažu da u Tulovim gredama žive i zmajevi i velebitske vile. Budući da smo se brzo i po danu popeli i sišli s njih, nismo sreli niti jedno mitsko biće. Trudili smo se da za vrijeme pentranja budemo tihi i nevodljivi i ne uznemiravamo ih. Možda su nas promatrali iz prikrajka, nezadovoljni što brojni planinari svakodnevno ometaju njihov stoljetni mir.
Punih očiju ljepote krajolika, sišli smo na more i u Starigradu pokupili ostatak ekipe, okupali se i krenuli u brdo, put najveće velebitske visoravni Veliko Rujno gdje smo noćili u nekadašnjim stanovima. Ovdje su domaći ljudi ranije obitavali dok su čuvali stoku za ljetnih mjeseci. Vozimo se po makadamu 45 minuta i useljavamo u za planinare i turiste prilagođene stanove. Struje ima, vode također, a tuširanje je predviđeno na dvorištu. Budući da smo došli po mraku, tek ujutro smo vidjeli svu ljepotu ovog neobičnog mjesta na 900 metara n/v, s kamenim kućicama – stanovima, kravama i konjima koji slobodno šeću okolo (a širom ostavljaju i veliki broj prirodnih „tragova“), psima Turskim kangalima koji bi ih trebali čuvati, ali radije žicaju hranu od nas došljaka, nametljivo ulazeći među ljude i u njihov prostor. Mjesto nestvarno lijepo.
Već u šest sati ujutro krećemo put Vaganskog vrha koji je najviši vrh Velebita na 1757 metara n/v. Staza je dugačka i treba se vratiti za dana. Hodanje nije posebno naporno, ali traje… No, svaki napor i korak vrijedni su ljepote prirode i prozora koje viđamo putem. Odmaramo kod Planinarskog skloništa Struge koje nije u najboljem stanju, a na izvoru Marasovac napajamo se hladnom, čistom velebitskom vodom. Kažu da ovaj izvor nikada ne presušuje što je istina, jer iako vlada velika suša i na Velebitu, ovaj izvor je pun vode i sve nas je napojio i osvježio. Neki planinari koji vole različite lokalne obilaznice i dnevnike malo su skretali s glavnog puta i „lovili“ i druge žigove, ali o toj strasti nekom drugom prilikom. Sve u svemu, hodanje je bilo prekrasno, na vrhu smo uživali u sunčanju i fotografiranju. Dojam egzotike upotpunila su i dva helikoptera koji su satima kružili iznad nas, putem i iznad Vaganskog vrha, da smo pomislili da špijuniraju nas, iako nemamo što skrivati. Veselo smo im mahali prva dva sata. Onda su nam u povratku već pomalo išli na živce. Buka i ometanje Velebita i savršene ljepote prirode – to se planinarima baš i ne sviđa.
Navečer boravimo u Velikom Rujnu. Tuširanje na terasi u kupaćem kostimu i pred znatiželjnim očima svih planinara izazvalo je različite komentare od kojih su nam suze curile od smijeha. Iza higijene uslijedila je večera koju su nam pripremili naši domaćini. Teletina ispod peke s povrćem i salatom, a sve su namirnice s Velebita. To se ne propušta. Nahranjeni i napojeni velebitskom vodom i drugim tekućinama, malo smo se zabavili uz glazbu, a spoznaja da smo sami samcati u krugu od 10 km (tako se ovaj put u Velikom Rujnu „potrefilo“) dala nam je mogućnost da glazbu slušamo glasno i dugo. No, najizdržljiviji su izdržali do 23 sata. Umor od puta i dva dana hodanja po planini ipak su uzeli danak zabavi.
Treći dan ustajemo rano i krećemo put Bojinog kuka na 1110 metara n/v koji je eto, blizu i gotovi smo za 2-3 sata, kaže naš vodič. Tako smo se u skladu s informacijom i pripremili, što psihički što fizički. Samo ću vam reći – nikad ne vjerujte planinarskim vodičima kad kažu da je nešto malo, blizu, nije naporno, ne treba puno vode, ne trebaju visoke gojze i štapovi. Radite i mislite sve obrnuto i nećete pogriješiti. Jer na ovoj stazi kamenu i stijeni nikad kraja, stalno okolo naokolo, kao kružni tok s kojeg nikako ne možeš izaći. No, zato je pogled s vrha Bojinog kuka na more i otoke bio fenomenalan, kažu neki autori planinarskih knjiga najljepši u Hrvatskoj. Vrijedilo je svake kapi znoja po ovoj sunjari. Srećom, staza je kružna i povratak je bio drugom stranom, ovaj put ipak brži, kraći i lakši. Dolazimo do svog Rujna, trpamo se u kombije i vrlo brzo smo se bacili u more. Imali smo samo sat vremena, ali dovoljno da isperemo sav znoj i trodnevni hodački napor. Doduše, pomoglo je i hladno pivo. A naše more je blagodatno u svakoj situaciji, ozdravilo nam je i dušu i tijelo, ugruvane noge i žuljevita stopala, ogrebotine od kamenja i opekotine od sunca, ubode osa… Osvježeni krećemo put Macole na ručak koji je baš, baš prijao nakon napora i preskakanja pravog doručka. Nazad u kombi na zasluženo drijemanje i eto, već u 23 sata smo u Osijeku.
I što reći na kraju osim da je ovo bio jedan poticajan i prelijep, savršeno organiziran i usklađen izlet, s odličnim vođenjem i intervencijama vodiča na stazi. Svi smo se osjećali dobro i sigurno, a zahtjevnost staze i tempo su bili taman takvi da svakome bude ugodno. Ivan je odličan vodič, a naručio je i odlično vrijeme, jer nas je najavljivana kiša počastila ipak samo kratko po noći, dok smo izmoreni spavali u Velikom Rujnu. Hvala Ivanu i složnoj ekipi na prekrasnom doživljaju.
Ponovilo se! ®
Planinarka
Sanja Vladović
