Još jedan produženi vikend u lipnju isplanirali smo provesti na južnom Velebitu, hodajući stazama za koje je najzaslužniji legendarni zadarski planinar Slavko Tomerlin – Tatek.

Na južnom Velebitu malo je imena koja među planinarima izazivaju toliko poštovanja kao što je Slavko Tomerlin – Tatek. Svojim istraživanjima, markacijama i izgradnjom skloništa na Stapu ostavio je neizbrisivi trag u hrvatskom planinarstvu. Naš izlet “Tatekovim stazama” bio je prilika da obiđemo neka od mjesta koja je otkrio i zavolio: Kamenu galeriju, Stap te vrhove Debeli i Bojin kuk.

Alternativnim pravcima prema moru izbjegli smo sezonske gužve na autocesti i do Starigrada, naše tradicionalne baze za južni Velebit, stigli u petak oko 21 sat. Čekala nas je kratka i vruća ljetna noć pa smo vrlo brzo svi pošli na spavanje jer je već u 6 sati ujutro bio pokret.

Spakirani za dva dana, sa šatorima, svom opremom za spavanje i hranom na leđima, kombijima smo krenuli prema Velikom Rujnu odakle nastavljamo pješice. Sunčano i vruće, bez vjetra i ijednog oblačka, ali ujutro barem kamen još nije bio toliko zagrijan pa je bilo lakše proći otvorene dijelove staze bez hlada. Putem smo sreli i jednog malog poskoka koji se sunčao pokraj staze, ali nismo si smetali. Uz put se nalazi nekoliko napuštenih kuća, a kraj jedne i čatrnja s vodom pa smo se uspjeli osvježiti i odmoriti u hladu.

Zbog vremena i teških ruksaka tempo nije bio brz pa smo uz puno pauza oko 11:30 stigli do skretanja za Kamenu galeriju. Tu smo ostavili većinu stvari i uputili se u obilazak Kamene galerije – genijalne kružne staze kroz neprohodne kukove i uske prolaze koje bez nekoliko sajli i ljestvi gotovo ne bi bilo moguće proći. Iako za obilazak treba manje vremena, mi smo si dali oduška i puna dva sata uživali u nevjerojatnim kreacijama prirode koje je fotografijama gotovo nemoguće dočarati.

Do Tatekove kolibe, našeg glavnog odredišta, ostalo nam je još otprilike sat i pol zanimljive staze na kojoj su se izmjenjivali šuma i otvoreni dijelovi, a cijelo vrijeme obzorom je dominirala prepoznatljiva silueta Stapine, jednog od najljepših kukova južnog Velebita. Otvoreni dio neposredno uz Stapinu iskoristili smo za zajedničku fotografiju za uspomenu.

Za subotu, 21. lipnja, planinari zadarskog PD Paklenica organizirali su i vodili svoj tradicionalni pohod na Stap. Kod kapelice sv. Ante, nedaleko Tatekove kolibe, održana je sveta misa, nakon koje je slijedio ručak u organizaciji PD Babulj iz Bibinja te pjesma i druženje kod skloništa.

Mi smo svoj dolazak najavili, ali zbog nepredvidljivog Velebita nismo si htjeli nametnuti obvezu točnog vremena dolaska pa smo zahvalili na pozivu za ručak i potvrdili samo da ćemo, ako stignemo, doći na druženje.

Nakon petnaestak kilometara hoda, oko 15 sati stigli smo do skloništa gdje nas je dočekalo pravo iznenađenje. Dočekani smo srdačnije nego što smo mogli zamisliti – velikim loncem prefinog gulaša s tjesteninom, kolačima i vinom. Iako smo imali dovoljno vlastite hrane i nekoliko puta naglasili da nam ništa ne treba, Marko, glavni vodič pohoda, kasnije nam je rekao kako Bibinjci nisu htjeli ni čuti da bi netko slučajno ostao gladan.

E pa, hvala vam od srca svima!

Nedaleko kolibe podigli smo naš mali kamp, a nakon odlaska Zadrana malo odmorili u hladu prije uspona na Debeli kuk (1269 m), izdvojeni vrh s fantastičnim pogledom u svih 360 stupnjeva. Prema Debelom kuku krenuli smo nešto prije 19 sati i ostali gotovo do samog zalaska sunca. Pogled s vrha definitivno zaslužuje oznaku HPO vrha. Pag i otoci na jednu stranu, Visočica i novi dom na Visočici kojem se svi veselimo na drugu. No najfascinantniji pogled pruža se prema Velikom Rujnu. Stapina i bezbroj drugih stijena i kukova izranjaju iz zelenila šuma, a nisko sunce pred zalazak stvara oštre sjene i stijene boji u crvenkaste tonove. To jednostavno treba doživjeti.

Pred sami mrak uspjeli smo obići i kapelicu sv. Ante, svega nekoliko minuta od planinarske staze. Malo uzbrdo po stijenama, prema križu uklesanom u stijenu, otkriva se mala travnata terasa i šupljina u stijeni u kojoj se nalazi kip sv. Ante. Ne znam postoji li ljepše mjesto za kapelicu. I ona je, naravno, Tatekovo djelo.

Noći u planini, pod vedrim nebom, uvijek imaju neku posebnu čar. Iako zbog vrućine uvjeti za promatranje zvijezda nisu bili idealni, večer smo proveli sjedeći u krugu, uz smijeh i razgovore o prošlim, ali i budućim izletima.

Ustajanje prije zore, spremanje kampa i povratak prema Velikom Rujnu. Istim putem natrag, bez Kamene galerije, ali s još jednim biserom južnog Velebita – Bojinim kukom. Većina grupe krenula je prema vrhu rasterećenih ruksaka. Strm uspon prvo vodi kroz šumu, a završni dio preko gole stijene. Velika vrućina i potpuni izostanak vjetra nisu dopuštali dulje zadržavanje pa se grupa nakon kraćeg odmora vratila prema Velikom Rujnu.

Ostatak dana proveli smo sasvim zasluženo na plaži i u moru. Ako netko nije znao – more stvarno izvuče sav umor i bol iz nogu. Najbolja moguća nagrada nakon dva dana hodanja.

Navečer nas je čekala zajednička večera – manji mesni stol i veliki stol s ribom na gradelama našeg Rikija, a druženje smo nastavili uz osvježavajuće koktele. Usput smo zaključili i jednu važnu planinarsku činjenicu – Cuba Libre je “muški”, a Mojito i Piña Colada “ženski”.

Ponedjeljak je prema planu trebao biti rezerviran za Stazu Malog princa. Kako je staza u međuvremenu zatvorena zbog oštećenja, plan smo promijenili i odlučili otići na Crnopac. Međutim, DHMZ je izdao upozorenje na velike vrućine, a i akumulirani umor učinio je svoje pa smo od planinarskih aktivnosti ipak odustali. Nakon što smo se dobro naspavali, spas od vrućine potražili smo na Zrmanji u Muškovcima. Još jedan biser prirode – bistra voda, slapovi i šljunčani sprud pokazali su se kao idealno mjesto za rashladiti se. Iako nismo završili na Crnopcu, rođendansko iznenađenje, pjesmu, tortu i svjećice našem Goranu ipak smo priredili na Zrmanji.

Kako nas je do kuće čekao dug put, već oko 13 sati krenuli smo starom cestom preko Plitvica pa preko Krnjaka do Petrinje i Kupe, gdje smo napravili još jednu pauzu prije povratka na autocestu i dolaska u Osijek.

Iako ovog puta nismo stigli na Crnopac, izlet je opravdao sva očekivanja, a rekao bih i nadmašio ih. Guštali smo u velebitskim bespućima, zalascima sunca, morskom kupanju, druženju i svemu onome zbog čega se uvijek iznova vraćamo planinama.

Hvala Tateku što je imao viziju, upornost i ljubav prema Velebitu te što je probijao i uređivao putove kojima desetljećima poslije hodamo i uživamo. Hvala našem vodiču Ivanu na još jednoj odličnoj organizaciji, a posebno veliko hvala Marku, planinarima iz Zadra i Bibinja na gostoprimstvu koje se ne zaboravlja. Nije mala stvar donijeti i pripremiti veliki lonac gulaša duboko u planinu samo zato da nitko ne ostane gladan.

Takvi trenuci pokazuju da planinarstvo nisu samo vrhovi, kilometri i fotografije, nego prije svega ljudi. Vjerujem da bi Tateku bilo posebno drago znati da se i danas, uz sklonište koje je svojim rukama gradio, okupljaju planinari iz raznih krajeva, dijele hranu, pjesmu, priče i prijateljstvo. To je možda i najljepše nasljeđe koje je ostavio iza sebe.

lp,ič.