Glavni izlet ovogodišnje Opće planinarske škole smjestili smo na prvomajski produženi vikend kako bismo u jednom putovanju vidjeli što više pa smo tako u planu predvidjeli prave planinarske klasike. Program je uključivao Klek – kolijevku hrvatskog planinarstva, Nacionalni park Paklenica s usponom na Anića kuk – najvišu monolitnu stijenu u Hrvatskoj (pitanje s ispita!) te Zir kao zanimljiv i lagan vrh na povratku.
Petak: Uspon na Klek
Iz Osijek smo krenuli u 6 sati ujutro i uspješno izbjegli veće gužve kod čvora Lučko. Preko Ogulina stižemo podno Kleka gdje nas dočekuje već popriličan broj planinara.
Staza od Bjelskog do vrha duga je manje od 3 km, ali svladava gotovo 600 metara visinske razlike – pravi mali kondicijski test. Ako je nekome i bilo naporno, ljepota prirode i prizori na stazi to su višestruko nadoknadili. Poseban motivacijski trenutak bio je susret s malenim yorkijem Rokijem koji ima umjetno koljeno i njegovom vlasnicom uz legendarnu rečenicu: „Idemo Roki, neće te nitko nositi gore!“
Na oko 1000 m nalazi se Planinarski dom Klek, baš planinarski – na krasnom položaju, s dobrom ponudom i idealan za odmor prije završnog uspona. Od doma do vrha staza je još strmija, uz tehničke detalje i rukohvate koji čine uspon sigurnijim i zanimljivijim. Pogled s vrha bio je impresivan pa smo tamo odradili pauzu uz svoje “lunch pakete”.
Petak navečer: Starigrad i more
Nakon brzog spusta nastavili smo prema Starigradu. Bura koja je puhala prethodnih dana smirila se taman prije našeg dolaska pa nas je dočekalo ugodno kasnopopodnevno sunce. Večer smo proveli u šetnji, druženju na plaži, a najhrabriji su se i okupali u još uvijek prilično hladnom moru.
Subota: Anića kuk i Paklenica
U subotu smo već u 7:10 bili na ulazu u nacionalni park, spremni za izazove koje pruža krš južnog Velebita. Nakon kratkog uvodnog dijela staze skrećemo prema Anića kuku. Vrijeme idealno – pomalo svježe, ali bez vjetra.
Uz nekoliko kraćih pauza bez većih problema izlazimo na gornji plato gdje doručkujemo i odmaramo prije završnog uspona. Do vrha nam je trebalo oko 50 minuta, kako i piše na ploči. Pogled koji nas je tamo dočekao – more i otoci, vrhovi južnog Velebita i impozantni kanjon Velike Paklenice – nagradio je sav trud.
Na vrhu je netko “razočarano” dobacio: „Pih, samo 712 m“, ali to je bila dobra lekcija koliko brojke znaju zavarati – za tih „samo“ 700 metara ponekad su potrebni sati.
Silazak je prošao smireno i sigurno, brže nego bi se očekivalo od grupe od 30 članova društva, lako je uz pomoć vodiča i odličnu međusobnu podršku ekipe.
Jurline i povratak kroz kanjon
Put nas dalje vodi preko Jurlina do Planinarskog doma Paklenica. Staza prolazi kroz predivnu šumu s dovoljno hlada, uz povremene poglede prema kanjonu.
Jurline, staro napušteno selo, donijelo nam je i zanimljiv susret. Pred jednom od još očuvanih kuća, u hladu ogromnog hrasta, izašla je vlasnica koja danas tu drži košnice. Ispričala nam je kako su zadnji stanovnici odselili 60-ih godina prošlog stoljeća, ali i da je selo kroz povijest više puta naseljavano i napuštano. Posebno zanimljiv detalj bio je vezan uz ostatke crkve sv. Jakova u blizini – kaže da se njezina baka, odnosno baka njezina oca, ne sjeća da je crkva ikad bila u funkciji. AI je izračunao da bi to moglo biti prije oko 120godina. Svakako dovoljno da shvatimo kako dugu i zanimljivu povijest ima ovo mjesto.
Do doma smo stigli bez poteškoća, a produženi vikend i međunarodni susret penjača doveli su i veliku gužvu. Dio ekipe produžio je dolje prema ulazu, obići bunker, promatrati penjače, a najuporniji su se odlučili na dodatnih 5km i pješice produžiti sve do smještaja.
Kod ulaza smo susreli i članove HGSS stanica Osijek, što “tako daleko” od kuće uvijek veseli.
Dan smo zaključili uz ribu na gradele i čašu vina – kako i priliči ovakvom danu.
Nedjelja: Zir za kraj
Za kraj izleta ostao je Zir – ono brdo koje svi primijete s autoceste. Usamljen usred Ličkog polja, sa svojom stijenom na vrhu, izgleda kao pravi div. No zapravo Zir nije brdo, a nije niti planina, nego gora, za raspodjelu bi najbolje bilo pitati školarce.
Prilaz je lagan, staza kratka, a završni dio donosi dva kraća osigurana segmenta sa sajlama koje smo bez problema savladali. S vrha se lijepo vide Visočica, Sveto Brdo, Crnopac, a čini se da smo u daljini uhvatili i Golu Plješivicu.
Unatoč umoru, svi su se popeli na vrh – iako sam obećao da se više nećemo „verati kao mačke“
Povratak i završni dojmovi
Gužve na autocesti izbjegli smo alternativnim putem preko Bunića do Korenice gdje smo ručali, a zatim nastavili preko Plitvička jezera prema Sisku, pa natrag na autocestu. Sladoled u Glini bio je šećer na kraju prije povratka u Osijek.
U tri dana uz odlično društvo spojili smo planine, more, nacionalni park i mediteransku kuhinju – pravo malo bogatstvo ljepota naše zemlje.
Pohvale svim sudionicima na zajedništvu i dobroj atmosferi, posebno ekipi iz OPŠ koja se još jednom pokazala kao odlično pojačanje. Hvala vodičima na pomoći u vođenju, a posebno vodičima-vozačima na dodatnom trudu. Hvala i našim domaćinima u Starigradu – vidimo se uskoro!
Za kraj, možda najbolji sažetak izleta dao je jedan novi član na svom prvom planinarskom iskustvu:
„Sad ja znam zašto vi stalno idete planinariti… pa vaši izleti su kao ekskurzija“
Zaključite, ili možda bolje, provjerite i sami koliko je u pravu. 😉
Ivan Čorak
