Priča ide ovako. Kako to obično bude, ekipa ovisnika o hodanju po nečem što nije ravno okupila se u petak, 20.3.2026. oko 14 sati kod Kikirikija (da sad ne reklamiramo dotični bar, bar dok nešto ne doniraju), oni iskusniji već u papučama i lakoj opremi za autobus, a oni neiskusni u punoj ratnoj spremi, s pretrpanim ruksacima, vrećicama, torbama i torbicama. Naravno, svi oboružani planinarskim štapovima (minus 2, kako će se kasnije ispostaviti). Ruta nam je bila Osijek – Krk (via Dragalić, Draganić).

Udobno smo se smjestili i odmah je krenula priča, druženje, simpatično podjeb… htjedosmo reći podbadanje zbog koje smo također baš u ovom našem planinarskom društvu. Počele se već trošiti i prve zalihe pića (namjerno ne kažemo vode), pali su već i prvi sendviči, bananice, jabuke, keksići, ovisno o preferencijama i op-stop, evo Dragalić, naša prva stanka. Krasna benzinska stanica, ali oprez! Bolje potrošite 1 Euro na neku nekretninu nego na to što ćete tamo ispustiti višak tekućine. Naplaćuju! Ili odite 50 metara dalje, do jednog nešto poznatijeg lanca brze prehrane da obavite to što priroda traži od vas, potpuno besplatno! Kao znak zahvalnosti možete im donirati koji Euro za kavu.

Potrpali se nazad u bus, krenuli dalje, evo i Zagreba, atmosfera u busu odlična, svi pričaju, nitko nikog ne čuje. Druga stajanka, Draganić, ništa posebno vrijedno spomena, zna se zašto smo stali. Ovdje ne naplaćuju.

Pao je i mrak kad smo nakon vožnje po krivinama Gorskog kotara ugledali svjetla Bakra i Kraljevice. A Omišalj, naš smještaj je odmah preko mosta. Lijep kamp s mobilnim kućicama u mrklom mraku, ali kako smo mi planinari i svi imamo naglavne svjetiljke, zakopane negdje po ruksacima i torbama, uspjeli smo metodom pokušaja i pogrešaka naći svoje kućice. Uredno, čisto, toplo, sa svom potrebnom opremom za ugodan boravak. Smjestili se, otuširali (svi su imali tople vode inače bi se čulo…), održali mali planski sastanak za sutra (uz raznovrsnu ponudu pića) i povukli se u svoje kućice na spavanje, klopu, okrjepu, ćakulanje, kako već koja kućica.

Ujutro smo imali otvaranje sezone kupanja, kolega Mislav je u istraživačke svrhe uronio u more i zaključio da je još hladno, ali ipak toplije nego vani. Vani je bilo 6 stupnjeva.  Hvala ti Mislave što si se žrtvovao u ime Društva.

21.3. oko pola 8 (Goranovo proljeće) smo ušli u autobus koji nas je odvezao do Baške. Pohvala organizatorima što nismo išli na Cres jer bi put „trajao“ 5 km duže. Usput smo skužili da je u neposrednoj blizini našeg kampa i aerodrom Rijeka, ali nažalost, zbog vansezone nismo imali prilike uživati u spektaklu slijetanja i uzlijetanja aviona s moćnim motorima iznad naših glava. Kakav plus za kamp u ljetnoj sezoni!

U Baškoj nas je dočekala vodičica Doris iz Planinarskog društva Tuhobić Rijeka i povela nas na dogovorenu hodnju. Prvo obalom preko plaže Bunculuka (tamo se kupaju oni siromašniji, bez novaca za kupaće kostime, ali kako rekosmo već prije, vansezona je pa ništa…), dalje preko uvale Jablanova, zatim uvale malo Storišće da bi stigli do uvale Vrženica (sve navedene uvale su spojene manje-više krševitim putem pa treba malo i truda da bi se uživalo u krasnim šljunčanim plažama. Kod uvale Vrženica smo skrenuli u kanjon istog imena. Kanjon je bio poseban doživljaj, ne odveć težak, nikako ne lagan, a svakako zanimljiv. Za sve koji budu išli moramo napomenuti da je staza izvrsno markirana što kozjim što ovčijim brabonjcima i ne možete zalutati. Štapovi tu nisu bili od velike pomoći pa se zahtijevao i ručni rad, a u nekim situacijama je bilo i pecanja konopom potrebitima.

 

Naišli smo „putem“ i na strvinu ovna koji, čini se, nije uspio svladati izazove staze (Hvala OPŠ). Vrijeme idealno, ni vruće, ni hladno, s nešto malo vjetra… Penjali smo nekih 200 metara (osobno nam se čini da 200 metara ovog kanjona i 200 metara Papuka nisu identična mjerna jedinica) i kad se već popneš, onda se moraš i spustiti (ako ne želiš da te spušta HGSS).

Spust je bio na sjevernu stranu, prema Veloj Luci (ali onoj bez Olivera) i tu nas je vjetar već malo znao i počešljati. Štapovi su poslužili da se bezbolno spustimo na plažu. Imali smo tu sreću da smo se na plaži mogli izležavati ispod suncobrana, a da ne moramo platiti ni za ležaljku ni za suncobran, a ni za kavu, a mogli smo i slobodno pojesti svoju hranu i popiti svoje piće.

Toliko smo se opustitli na toj plaži da su vrhovnici odlučili da nazad idemo lakšom stazom (molimo, redefinirati pojmove lakše-teže). Krenuli smo uz more, polukružno oko poluotoka do uvale Vrženica. Stijene na toj sjevernoj strani su kao žilet žica pa je bilo nešto malo posjekotina, ništa strašno. Pogled cijelo vrijeme prekrasan, uz poneki zvuk oduševljenja jedne drage kolegice, puno uvala, manjih uspona i spustova… i dalje dobro markiran. Mliječna kiselina koju smo akumulirali nije odveć pomogla, ali smo se uspješno vratili u Bašku u jednakom broju u kojem smo i otišli na hodnju. Naša vodičica Doris podijelila je i prigodne poklone njenog planinarskog društva. A onda su nas za nagradu IČ i DB raspustili na sat vremena da se opustimo u lokalnim kafićima lako pamtljivih imena: prvi koji radi i drugi koji radi.  Uslijedilo je još najtežih 15 metara uspona do autobusa i povratak u kamp. U kampu ponovo jezgroviti planski sastanak za sutra uz Gospoju i plemenitu Žlahtinu i razlaz po kućicama, mahom na spavanje.

Nedjelja, pola 8, svi smo spremni za autobus, napuštamo kamp i idemo na još jednu hodnju, citiram (riječi jednog vodiča čije početno slovo imena se nalazi između slova H i J, da ga sad ne opanjkavamo): „ovaj izlet je puno lakši i kraći, autobus nas doveze u podnožje Obzove (najvišeg vrha Krka) i imamo samo nekih 200 metara do vrha pa se onda spuštamo dolje do Jurandvora i do crkvice sv. Lucije gdje je nađena Baščanska ploča. Uglavnom, hodnja je trajala 5 sati. Nešto malo asfalta, pa kamen, nešto krša i vjetar… ovdje nas je baš „oštetio“ i stigli smo na vrh Obzova. Tu sad namjerno ne navodimo visinu vrha jer je to postala stvar „prijepora,“ jel veći ili nije (obično se to, jel,  mjeri u centimetrima a ovdje je u pitanju cijeli metar).

Markacija još bolja, veća i uočljivija nego u kanjonu, kao da je Hanibal tu prolazio sa slonovima…

S vrha smo krenuli stazom putem grebena kojom se pruža prekrasan pogled na Bašku, naučili pri tome što su to Mrgari (proguglajte) i da je onaj na Jakoši nešto većeg kapaciteta od onog kod Lipice.

Spust je bio nešto malo zahtjevniji, ali ništa strašno.

Mali odmor u dvorištu crkve Majke Božije i okrjepa tko još što ima u ruksaku. I nagrada na kraju, nekoliko stotina metara do crkve sv. Lucije i pogleda kroz zaključana vrata (nije sezona) na kopiju Baščanske ploče kojom je dalekovidni opat Držiha, valjda primijetivši da talijani (Mlečani) povremeno dolaze „turističkim“ brodovima tražio i dobio pravo na zemljište i nekretninu. Bio je toliko vidovit da nije želio tu potvrdu na papiru ili pergamentu, to se može zapaliti ili pojedu ovce nego daj ti meni kralju Zvonimire to uklesano u kamen (upozorenje, ovo nije povijesna činjenica, samo pretpostavka). U blizini je i suvenirnica u kojoj se moglo nešto prigodno i kupiti… da je sezona.

Uglavnom, tamo se se oni iskusniji presvukli u lakšu odjeću i papuče, a neiskusniji u punoj opremi u autobus i put Osijeka (via Vukova Gorica – Dragalić (da, zapamtili ste već, tamo se plaća)).

U autobusu je bio upriličen i kviz sa zanimljivim nagradama, čiju ste većinu odgovora mogli naći u ovom izvješću. Uz dvije napomene, punk više nitko ne sluša i naučite kako se na glagoljici piše slovo L.

Zaključak podnositelja izvješća: bismo li ovaj izlet još jednom ponovili. Nikad više! Osim još jedno 5-6 puta. Točno prijeđeni kilometri, visinske razlike i slična metrika koju smo prošli nisu detaljno navedeni, još smo školarci i nemojte zamjeriti. Dođite, prijeđite, izmjerite.

 

OPŠ 2026

Dajana i Igor

 

P.S.

Ovo ne možete naručiti preko Temua, unikatni model gojzerica