Jedan kombi „Zanatlija“, s jednim članom PD „Mališćak“ iz Velike, u sastavu osam muških i jedna žena, krenuli su u četvrtak 20. srpnja 2023. na četverodnevni izlet na crnogorske i pokoju bosansko-hercegovačku planinu. Vozili smo se kroz BiH i ručali u jednom živopisnom restoranu, stali u zadnju kupovinu u Foči te uskoro sišli na makadam po kojem smo vozili do ulaza u Nacionalni park „Sutjeska“. Za sat i pol smo došli do proplanka okruženog planinama koji se zove Prijevor gdje smo ostavili kombi i našeg vozača. Pa smo natovarili naše ogromne rance sa svim stvarima na leđa te ‘ajd’ uzbrdo-nizbrdo dva sata do našeg odredišta, Trnovačkog jezera u Parku prirode Piva u Crnoj Gori. U rancima su bile vreće, karimati, odjeća, hrana…sve za trodnevni boravak u izoliranoj prirodi. Naš vodič je prednjačio u veličini „šifonjera“ od 70 litara, jer je nosio i šator, sa željom da izbjegne zborno hrkanje u „skupnom ležišću“ u skučenom katunu – maloj nastambi usred planine u kojoj smo spavali. Hodanje je trajalo oko dva sata i bez ranaca ne bi bilo naporno. No mi smo zbog težine tereta putem glasno prigovarali, jer nam vodič nije dopustio iznajmiti brdskog konja koji nosi stvari do katuna, jer „planinari sami nose svoje stvari“. Slijedeći put ćemo zato uzeti barem dva konja, da ponesemo i malo nekog luksuza u planinu, recimo kremu za ruke, a ne samo dvoje rezervne gaće, majicu i mali ručnik.
Znojeći se pod teretom jedva smo opazili neuglednu tablu na drvetu koja nas je obavijestila da smo ušli u Crnu Goru, u Park prirode Piva. Za dana smo stigli na naše smještajno odredište, Trnovačko jezero, mjesto neopisive ljepote na 1517 m n/v koje se ugnijezdilo između planina viših od 2000 metara, a o ovoj čarobnoj lokaciji više možete saznati ovdje. Većina ekipe se smjestila u vrlo skučeni katun, srećom ih je bilo samo šestero u prostoru s devet postelja. Vani su stolovi i klupe, izvor stalno teče i hladi pivo i Colu. Šator je također raširen na samoj obali jezera, pored brojnih drugih šatora planinara pristiglih iz svih država bivše Juge i ostalih dijelova Europe. Ne čudi ovaj interes, jer mjesto je to netaknute i božanstvene prirode i ljepote koja se ne da riječima opisati i polazišna točka za penjanje na brojne planine u okolici. Ovdje smo bez mobitela i struje, pitka voda je iz izvora, a kupanje je u jezeru koje se pokazalo neočekivano toplim za tu nadmorsku visinu te je ugodno za kupanje. Raspremili smo se i sjeli popiti s domaćinom Milošem i njegovim sinom Lukom travaricu dobrodošlice koju sami prave od 10 trava nabranih u okolici. Pridružili su se i ostali planinari, bilo je i dvoje Osječana i troje Zagrepčana, pa smo posjedili u „ljudekanju“ još neko vrijeme. Budući da nema svjetla osim naglavnih lampi koje planinarima služe za kretanje, zvijezde su bile ogromne i guste, bliže nego u Osijeku i gledali smo ih bez daha. Kao i krijesnice koje dugo nismo nigdje vidjeli, a ovdje su neometano letjele i ovom mjestu i noći davale nestvarni vilinski ugođaj.
Ujutro rano krećemo na naše prvo odredište, Veliki Vitao koji je najviši planinski vrh planine Bioč i nalazi se na 2400 m n/v. Veseli i puni elana hodamo prelijepim krajolikom, uglavnom se uspinjući. Prizori su nestvarno lijepi, vidimo puno različitog cvijeća i bilja, sunce sve jače prži. Došli smo i do komplikacije, stada od dvadesetak ljutitih krava koje su se našle baš na našoj stazi i nisu bile spremne propustiti nas. Naprotiv, mrko su nas gledale i rikale i shvatili smo da su one ovdje glavne pa smo napravili okolnu stazu i hodali po obronku brda, barem dodanih 30 m n/v iznad njih. Dečki kažu da su to sve bili opaki bikovi, no odat ću vam tajnu, prva je ipak bila krava, što ne žele priznati. Žao mi je što nisam uslikala dokaz, ovako me nadglasavaju u priči, jer ne žele priznati da su ih otjerale obične krave. Jedan naš planinar čak je i skinuo svoju crveni majicu, da ih dodatno ne sekiramo. No, šalu na stranu, zaista su djelovale prijeteće i pametno je bilo maknuti im se s puta. Ipak je bio samo nas osam protiv dvadeset podivljalih krava.
I tako nastavljamo dalje, penjemo i hodamo, fotografiramo, gubimo putem telefone, jedemo, pijemo ogromne količine vode, jer dan je uzavreo i kamen gori. Dođosmo i do završnog oštrog uspona na Veliki Vitao i tek tu susrećemo četvero domaćih planinara. Ja sam se putem riješila i teškog ranca, čekao me na stazi u povratku, sve ne bih li lakše ispenjala ovaj beskrajni uspon na 34 stupnja Celzijusa. Na vrhu je ipak svježije, puše i moramo obući jakne, odmaramo i slikamo se. Nije mala stvar popeti se na najviši vrh Bioča. Dan je zbog vrućine jako težak, hodamo sporije od planiranog i vodič odlučuje da se u povratku nećemo popeti na Volujak i njegov vrh Veliku Vlasulju koji je na 2337 m n/v. Spuštamo se pa opet penjemo, jer teren je takav, kamen gori kao i naše noge. Vode smo ponijeli dovoljno, ali potrošila se na ovoj sparini. Zaobilazimo i planirano penjanje na Trnovački Durmitor i odlučujemo se ići stazom u podnožju ispod tog vrha. Kakva greška! Pokazalo se da je preko preče, a naokolo bliže i da nam je lakše bilo vraćati se po planu nego hodati ovom divljom, nemarkiranom i teško prohodnom stazom punom kamena koja nam je produžila put i dodatno opteretila umorne noge. Slijedeći put ćemo znati. No, preživjeli smo i ovo i pri samom kraju staze dočepali se jednog katuna gdje nas je jedna starija žena koja sama živi u toj divljini ugostila hladnom izvorskom vodom i svježim krofnama. Ajme, kako je prijalo!
Malo okrijepljeni dolazimo do velike doline prije Trnovačkog jezera, do obitelji koja ljeti živi ovdje u katunu, a njihove ovce, krave i konji pasu slobodno po cijeloj dolini okruženoj planinama. Gazdarica je zamolila naše gradske dečke da joj od gore ovce potjeraju u tor na spavanje. Taj prizor ste trebali vidjeti, srećom je snimljen. Dogovaramo i večeru na ovom mjestu sutra nakon hodanja te vrlo brzo stižemo na jezero. Prolomio se pljesak prisutnih kada smo se ukazali na uzvisini, već su se domaćini zabrinuli, jer smo na stazi proveli više od 13 sati. A kada su čuli kojom stazom smo se popeli i vratili, gorštaci su samo sumnjičavo vrtjeli glavom. I rekli da se tim težim putem rijetko ide. Zato i nismo sreli putem ni jednog planinara, iako ih je u kampu bilo poprilično. No, mi smo sve hrabro ishodali, a Garmin našeg planinara zabilježio je slijedeće: 1500 metara uspona i 1500 metara spuštanja, duljinu staze od gotovo 17 km po zahtjevnom terenu, temperaturu koja je dobar dio dana bila 34 stupnja, brzinu kretanja različitu, ali konstantnu. I da smo potrošili 6040 kalorija. I Garmin je preporučio odmaranje od 96 sati. Hm.
Slijedi brzinsko osvježenje u jezeru, odmah se osjećamo gotovo oporavljeno. Čeka nas janjetina ispod peke koju nam je Miloš po narudžbi ispekao. Janje je još jučer paslo onu mirišljavu travu na 1600 metara kod obitelji kojoj smo tjerali ovce. Zato je meso imalo vrlo neobičan, aromatičan miris i okus kakav do sada nismo imali priliku probati. Večera je bila kao i sve ovdje, savršena i posebna. Nakon večere se malo družimo i u krpe, sutra nas čeka uspon na Maglić.
Ujutro pod punom opremom krećemo istim putem do raskrižja, gdje se odvaja staza za Maglić, najviši vrh u BiH, naš današnji cilj koji je na 2386 m n/v. Današnja planirana staza nije teška kao jučerašnja, a uspon počinje lagano. No, autorica teksta i jedina žena u grupi shvaća da je jučerašnji dan bio iscrpljujući i da mi 12 sati odmora nije bilo dovoljno za oporavak i rekuperiranje tijela i duše za novi uspon. Potrebno mi je bilo bar 24 sata što nismo imali. Pa sam odlučila dečkima zaželjeti sretan put do dva Maglića, bosanskog i crnogorskog, a ja sam se vratila i dan provela u kupanju i hodanju oko jezera, kavici, pivu, razgovorima s domaćima i strancima… Dobra odluka, jer tijelo je tražilo odmor i bilo u riziku da se ozlijedi. Dečki su se popeli na oba Maglića koja su vrlo blizu, bosanski na 2386 m n/v, hodali su oko 11 km i osam i pol sati, potrošili 3600 kalorija. Staza je bila lakša nego jučer, no svejedno izazovna zbog jučerašnjeg umora i visoke temperature, a bilo je i sipara koji dodatno troši energiju. Zato su odlučili i da planirani vrh Trzivku ostave za neki drugi put i vratili se u kamp oko 16 sati. Kupanje u jezeru je opet prijalo, jer dva dana napora je tijelo itekako osjetilo. Svi se uređujemo s onim što imamo u rancima i penjemo se u dolinu iznad jezera na večeru. Putem mazimo pitome konje, a krave gledamo iz daljine. Iako nisu one s puta, zaziremo od njihove agresivne vibre. Obitelj domaćina nas ljubazno dočekuje, pred nas stavljaju sve što imaju i sami prave na ovom prekrasnom mjestu: cicvaru s maslom (većina od nas nije ni čula ni jela ovo jelo), kiselo mlijeko, sir i vrhnje, tvrdi sir, palentu, kuhani krumpiri i domaći kruh, svega u neograničenim količinama i po cijeni od koje nam je bilo neugodno. No ponosni gorštaci jedva su primili i bakšiš od zaokruživanja cifre, ovdje su još uvijek čast i gostoljubivost visoko na cijeni. Iako smo ih zbog tvrdog gorštačkog naglaska jedva razumjeli, upoznajemo muža i ženu te četvero male djece. Obitelj provodi u planini bez ikakvog komfora tri ljetna mjeseca brinući o kravama, ovcama i konjima, ostatak godine žive u selu ispod planine. Konstatiramo da obitelj i djeca žive toliko drugačije od nas, duboko povezani s prirodom.
Nakon obilne večere (a može se dobro najesti i bez ikakvog mesa), vraćamo se u svoj kamp zvijezdama i krijesnicama. Ima malo druženja i tuge jer napuštamo ovaj neobičan i prekrasan kutak zemaljske kugle, neuprljan pretjeranim ljudskim djelovanjem. I pada odluka da ćemo svakako doći opet. Jer ako nije daleko Nijemcima i Česima, nije ni nama.
Ujutro opet „šifonjere“ na leđa i čvrsti dogovor da slijedeći put uzimamo konja da nam nosi stvari. Nakon dva sata hoda dolazimo do našeg kombija i vozača koji nam kaže da se sam popeo na Maglić i to težom stazom, od Prijevora. Krećemo natrag istim makadamom i putem po velikoj vrućini posjećujemo Tjentište i Spomen obilježje te muzej velike bitke na Sutjesci. Odrađujemo usputni ručak i konstatiramo da nemamo vremena za planirano kupanje u blizini Tjentišta. Preko BiH stižemo u Osijek oko 21.30 sati. Jadni onih dvoje koji su išli sutra raditi.
Našem vodiču Draženu svaka čast i pohvale, ovo je bio jedan prekrasan i neobičan izlet, s planinama i stazama koje mi u Slavoniji rjeđe hodamo. Crnogorske planine i lokacije na kojima smo bili su neopisivo lijepe i atraktivne. Plan hodanja je bio prilično ambiciozan, ali dobro osmišljen i zaokružen, detaljno isplaniran i siguran. I zapravo nam je drago da BMV (kako ga tamo domaći zovu – Bioč, Maglić i Volujak) nije u potpunosti ostvaren. A znate zašto? Jer se moramo opet vratiti.
Ponovilo se!™
I samo napomena, fotografije nisu kronološki poredane, a fotografirali smo svi.
Planinarka
Sanja Vladović
