Produljeni praznični vikend od 22. do 25. lipnja 2023. „Zanatlije“ su provele u Julijskim Alpama. Četiri dana inozemstva i visokih planina… ne može ni bolje ni ljepše.
Ekipa od 57 ljudi različite dobi, od 23 do 73, i različite kondicije, krenula je velikim busom i kombijem u četvrtak rano ujutro put Slovenije. Uz put smo pokupili još naših planinara na raznim lokacijama i odlučili voziti kroz Zagreb zbog zastoja na obilaznici uslijed radova, što se pokazalo kao dobra odluka (kolona koja je čekala izlaz iz grada bila je duga 10 km). Stigli smo po planu na jezero Jasna kod Kranjske Gore, ekipa iz kombija zericu ranije što je iskoristila za šetnju po ovoj prelijepoj turističkoj lokaciji i za trošenje veće količine eura na obične stvari kao što su kava, pivo, sladoled iz automata za 5,20 eura… Kad bolje razmislim, ni ne volim baš sladoled. Morat ćemo se naviknuti na slovenske turističke cijene.
Oko 14 sati zajedno krećemo hodati prema Koči v Krnici, nezahtjevnim blagim usponom kroz šumu. Vrijeme nam ide na ruku i nakon dva sata hodanja stigli smo do Koče, odmorili uz hladne napitke i preko doline Mali Tamar nastavili put Ruske kapele na Vršiču. Kapela je zaista neobična i prelijepa, a povijest koja se veže uz nju još interesantnija, o čemu možete pročitati ovdje. Tu nas čeka naš prijevoz i preko 25 serpentina uzbrdo po cesti koje su vozačima bile prilično izazovne. Stižemo na najviši cestovni planinski prijevoj u Sloveniji Vršič i parkiramo u podnožju Tičarjevog doma. Smješteni smo u Poštarskom domu koji je oko 15 minuta hoda uzbrdo kamo smo se uputili pješice, a gomilu prtljage nam je odvezao domar. Smještaj u domu je dobar, no u ponekim segmentima izazovan. Topla voda u tušu se plaća 4 eura za 3 minute, pitka voda se kupuje, no snalazili smo se i bez dodatnog trošenja eura. Tako da nemojte brinuti, voda iznad umivaonika je topla, a pitke vode ima u nižem Tičarjevom domu. Planinari su ionako snalažljivi i nezahtjevni, navikli na svakakve uvjete smještaja i noćenja u planinama i zaista smo uživali na ovoj lokaciji s čije terase se pružaju nezaboravni vidici po okolnim planinama i vrhovima.
Ujutro se vozimo u Italiju, do zaseoka Camporosso iz kojeg kreće moderna žičara (kako kažu Talijani gondola) koja nas vozi na planinu Monte Santo di Lussari (Sveto Višarje na slovenskom ili Sveto Brdo na hrvatskom) na kojoj su poznate skijaške staze i gdje se održavaju međunarodna skijaška natjecanja. No svoju slavu ovo mjesto duguje i samostanu izgrađenom u 16. stoljeću na vrhu planine, sa zgradama oko svetišta u tipičnom koruškom stilu. Vožnja žičarom je sigurna i uzbudljiva, pogledi su prelijepi i uživali smo u 15 minuta vožnje do istoimenog mjesta na vrhu. Mjesto je na 1970 m n/v, kao s razglednice, rustikalno, okruženo planinskim vrhovima. Ima jednu ulicu, slavnu hodočasničku crkvicu Sv. Marije, restorančiće i par kuća i začas ga prolazimo na putu za vrh Cima de Cacciatore (Kameniti lovac) na koji se paniramo popeti. Vrh je na 2070 m n/v i za njegovo ime vezana je legenda. Krivolovac bez vjere je puškom pucao prema svetištu Monte Santo di Lussari, taj čin svetogrđa je kažnjen i lovac je pretvoren u kamen koji je postao vrh planine. Na samom kraju uspona penjemo se po sajlama, a na vrhu nailazimo na veliki željezni križ i zvono s kojeg smo svi zazvonili i objavili naš uspon. Vraćamo se istom stazom, no vrijeme se namrgodilo, počelo je grmjeti i kišiti pa u selo stižemo po kiši pri tome pomažući našoj planinarki koja je ozlijedila nogu prilikom spuštanja, na svu sreću pri kraju staze. Žičara je zaustavljena zbog lošeg vremena i što ćemo dok čekamo nego u birtiju u selu! Pokazalo se da restorančić nudi izvrsnu domaću hranu i veliki odabir raznih piva, tako da nam čekanje nije teško palo, samo našem novčaniku. No, cijene su manje nego u Sloveniji, a čini nam se i da je jeftinije nego na našoj obali, tako da smo se prepustili finim pizzama, tjesteninama, tortelinima, desertima i drugim talijansko-planinskim delicijama. Koje su zaista bile izvrne. Brinuli smo jedino zbog ozljede naše planinarke koju su vodiči dobro zbrinuli, no nužno je bilo odvesti je liječniku na pregled i slikanje. Kiša je stala, spustili smo se žičarom, a ekipa za podršku kombijem je otišla s ozlijeđenom do najbliže bolnice u Jesenicima gdje je na žalost, potvrđen lom kosti, kao što je odmah i dijagnosticirala naša planinarka – liječnica. Na svu sreću lom je lakši, no gips je stavljen, a planinarka je ostatak izleta provela u domu. Iskustvo usluge slovenske bolnice je vrlo pozitivno, kažu naši da je sve visoko profesionalno i bez puno čekanja.
Prepuni dojmova i ljepote današnjih prizora vozimo se do našeg doma na Vršiču, a u 15 minuta hoda od busa do doma pokisli smo kao miševi do gole kože. Domar je uključio radijatore da se prosušimo, inače bismo sutra hodali u mokroj odjeći i gojzama. Večerali su oni koji nisu u Italiji i zabavljali smo se čak do 22.20 sati, kada se zatvara blagovaona u prizemlju. Vani je puhalo i bilo je zima pa opcija boravka na terasi nije došla u obzir. A i grijanje je dobro došlo.
Sutradan ujutro dio ekipe otišao je u turizam u Kranjsku Goru. Ostatak kreće prema Slemenovoj Špici, obližnjem vrhu na 1909 m n/v. Penjemo se pitomom i travnatom južnom stranom ispod sjeverne strane Male Mojstrovke. Ovo područje je poznato po impresivnim vidicima prema vrhu Jalovca, Špiku, Mangartu, Visokoj Ponci i drugim vrhovima Julijskih Alpa pa smo zaista uživali u pogledima, i na stazi i na samom vrhu. Kao i veeeeliki broj drugih hodača koje smo susretali putem. Slovenci su planinarski narod i vikende provode u planini, često i s vrlo malom djecom što nas je oduševilo. Padine sa sjeverozapadne strane Slemenove Špice strmo se ruše u prekrasnu dolinu Tamar i dio ekipe imao je ideju spustiti se do doline i ručati u živopisnom planinarskom domu u dolini no tko bi nas vratio u naš dom na Vršiču? Naši vozači, siti vratolomija po serpentinama, sigurno ne bi, a lokalni prijevoz nije baš čest pa smo odustali i vratili se gotovo istom stazom. Tek pri kraju smo se odvojili prema Erjavčevoj koči. Dio ekipe ipak je želio još hodati pa su se popeli i spustili s Male Mojstrovke preko Via normale. Ferrate na ovom izletu na Mojstrovku ili obližnji Prisojnik nisu bile predviđene iako smo možda i mogli… Hm, nekom drugom prilikom.
Opaka ekipa vratila se s Mojstrovke u dom ne puno kasnije od dijela laganini ekipe koja je jela i jela i jela za to vrijeme u Erjavčevoj kući, prekrasnom domu s najljepšom terasom s pogledom na planine. Hrana je bila takva da smo svi jedni drugima uzimali s tanjura, da ne propustimo koji fini okus, a pivo je zaista vrhunsko. Gazda je bio veseo kao i mi pa je naše oduševljenje hranom nagradio besplatnom rakijom od encijana na kraju obroka. Neobičan gorki okus rakije neke je oduševio, druge baš i nije. Dio ženske ekipe ostao je najdulje na terasi i u povratku u naš dom stazom kroz šumu uživao u ljepotama prirode i sporom hodanju zbog pretrpanih stomaka. Slikanje s Ajdovskom deklicom u pozadini, traženje prečica na prelijepoj stazi, ples i pjevanje „Bratec Martina“ u kanonu i puno veselja i smijeha do doma… Večer smo proveli svi zajedno u domu uz druženje, a neki otporniji na hladnoću su i zapjevali na terasi. Mislim da ih je čuo cijeli Vršič.
I tako sutra ujutro polako odlazimo s ovog prelijepog mjesta. Zadržavamo se još dva sata turistički u Kranjskoj Gori, neki su otišli ponovo do jezera Jasna. Kavica, krempite i drugi kolači, fotografiranje i fotografiranje… bezbroj lijepih uspomena. Opraštamo se s Alpama i krećemo u svoju ravnicu te kući stižemo predvečer.
Bio je ovo jedan predivan izlet u inozemstvo, na puno lokacija, s velikom grupom, s ljudima različite kondicije i s puno izazova „u hodu“ za naše vodiče Željka i Ružicu koji su sve odradili vrhunski. Svaka čast! A mislim da smo im i mi kao kompaktna grupa pomogli u tome.
Ponovilo se! ™
Planinarka
Sanja Vladović
