U petak popodne 19. svibnja 2023. krenulo je 30 „Zanatlija“ autobusom u Deželu. Izlet je dugo planiran zbog najvažnijeg cilja puta – vidjeti procvjetale narcise na obroncima Golice koji se u punom sjaju pokazuju u ovo doba godine. Naša vodičica je osmislila i druge destinacije po Sloveniji, tako da smo s nestrpljenjem čekali polazak.
Na odredište u hostel na Bledu smo stigli još za dana, jer ipak više nema čekanja na granici. Smještaj je bio odličan, pogotovo za planinare koji su naučili na puno niže standarde. Objekt smo dijelili s nekoliko mladih stranaca koje smo vjerojatno prestravili svojom brojnošću, bučnošću i energijom, a oni nas zamorili svojim dugotrajnim noćnim razgovorima na dvorištu pod našim prozorima na nekom neobičnom skandinavskom jeziku. Pa smo bili kvit.
Prvu večer smo iskoristili za šetnju po Bledu koji je prekrasno uređen i njegovan, pun dobrostojećih turista iz cijelog svijeta, prava slovenska Opatija. Prizori starog grada na brdu, jezera i otočića s crkvicom su svjetski prepoznatljivi i morali smo ih sve odmah „uhvatiti“ mobitelima. Uspjeli smo „ižicati“ od gazdarice u jednom kafiću kasno pivo, jer izvan sezone (a kad je sezona u planinskom kraju?) sve radi samo do 22 sata. I na spavanje.
Ujutro nam dolazi naša prekrasna vodička Slovenka Tanja, prijateljica Gorane (to moram naglasiti 😊). To je jedna žena – zmaj, lijepa, sposobna i okretna, sportašica, planinarka, zaposlena žena, majka… A prijazna i skromna. Zato volim Slovence. Prognoza nije obećavala pa ona i naša vodičica zamjenjuju dane, narcise i Golicu ostavljamo za sutra, a danas idemo obići Blejski Vintgar, kanjon rijeke Radovne. Priroda ovdje oduzima dah, sve je puno vode, kaskada, slapova i vodene prašine, zelenila, lijepo uređenih i osiguranih staza… A ući (i platiti) možeš samo po ranijoj najavi i hodati u jednom smjeru, nema gužvanja i zaobilazaka ljudi na uskoj stazi koji idu iz suprotnih smjerova. Ipak je to Slovenija. Kanjon smo polako razgledali i par sati uživali u nezaboravnim prizorima. Fotografija k’o drva.
Imamo cijeli dan pa Tanja koja ovaj kraj poznaje kao svoj džep, najavljuje i gratis stazu iznenađenja. Pa nas nakon Vintgara vodi na stazu za Pokljušku sotesku. Staza je također rajske ljepote, hodamo po klancu, provlačimo se kroz spilje, spuštamo u jame i mene je podsjetila na našu Stazu Malog princa. Hodanje završavamo u restoranu sa slovenskim domaćim jelima: heljdom, divljači (između ostalog i gulašem od medinog mesa ☹), štruklama na slano i slatko, juhama od gljiva… tko bi sve nabrojao. Najeli smo se al’ baš, baš. Neki zato po povratku na Bled nisu čak mogli jesti ni poznatu Blejsku krempitu. No zato smo završetak dana iskoristili za još uživanja u prelijepom Bledu, za vožnju turističkim vlakićem i šetnju oko jezera, za nenadano uživanje u koncertu zbora u Crkvi Sv. Martina, za guštanje u pitoresknim kafićima… Baš je lijep ovaj Bled.
Sutradan rano krećemo prema Golici, vremena je malo, a treba vidjeti narcise koji su prilično visoko. Vrh Golice je na 1835 m n/v i moramo dobro potegnuti, uzduž i uzbrdo. Slovenci čuvaju svoju prirodu pa su nas prisilili da svoj autobus ostavimo u Jesenicama i do sela u podnožju Golice, Planina pod Golico, iz kojeg kreće staza, dođemo gradskim prijevozom. Svi hoće vidjeti narcise pa smo se jedva svi ugurali u gradski bus sa Slovencima. Srećom, u povratku su dopustili našem autobusu da dođe do sela pa smo, onako smoreni od višesatnog hodanja po planini, izbjegli gužvu u slovenskom gradskom prijevozu.
Već na početku staze pokazalo se da i nije tako lagana za hodanje, a mi vremenski ograničeni zbog tahografa i pravila u prijevozu naših autobusa koja su po pitanju vozača vrlo stroga. Odmah prilagođavamo plan pa dio planinara ostaje i gušta u selu, dio je odlučio hodati do Planinarske kuće podno vrha, a četvero najbržih odlučilo se popeti prekrasnim strmim hrptom na sam vrh Golice, zločesto hodajući povremeno i po austrijskoj strani iza niskog graničnog kamena, iako nisu morali. No, sad smo svi ionako u EU pa nije ni važno. No, na žalost, iako smo bili visoko, zbog magle smo bili uskraćeni za prizore austrijskih planina sa sjeverne strane hrpta. Vidjeli smo samo južnu, slovensku stranu koja je bila prekrasna. Doline i vrhovi pod snijegom u daljini. A niže iz planinarske kuće dopire slovenska narodna glazba.
Svi su bili zadovoljni svojim odabirom staze i aktivnosti. Sjedinili smo se u domu na pivu te sjurili nizbrdo u selo gdje nas je čekao ostatak ekipe i jeeeee, naš bus! S obzirom da smo i u povratku računali na gradski prijevoz, ovo je bilo ugodno iznenađenje i ušteda vremena i energije. Hvala braći Slovencima koji su učinili iznimku i pustili u selo autobuse braće iz Hrvatske, s planinarima iz Pule i Osijeka. Blatni do očiju, pokušavali smo se još putem uljuditi u obližnjem potoku, da ne prestravimo našeg vozača s količinom blata koje smo donijeli sa staze. Umorni i puni prekrasnih dojmova krećemo za Osijek. Razmišljala sam koliko doživljaja i prizora stane u samo dva i pol dana. Ili vikend možeš provesti u trosjedu ispred TV-a. Tko što voli.
Iako sam malo subjektivna jer obožavam Sloveniju, ovo je bio jedan prekrasan, dobro osmišljen i dobro organiziran i fleksibilan izlet. S puno izazova za vodiča (što samo vodiči prepoznaju) u stalnom prilagođavanju – u odlasku na planiranu lokaciju, u satnici, vremenskoj prognozi, zahtjevima grupe, prijevozu, novim okolnostima… Što je naša Jela sve dobro „ishendlala“ i mi nismo ništa primijetili. A kako je njoj bilo, to samo ona zna.
A što se tiče našeg glavnog cilja, vidjeti narcise u punom cvatu, ovo je bio izlet „Golički narcisi“ bez narcisa, osim par stidljivih primjeraka u podnožju. Bilo ih je gore puno više, ali zbog hladne i kišne godine nisu procvjetali. Kažu domaći da će u punom cvatu biti za nekoliko dana, a najljepši za idući vikend. Pa ga ti sad znaj. To znači da moramo doći još koji put, da ih uhvatimo u punom sjaju. Možda već iduće godine?
Ponovilo se!™
Planinarka
Sanja Vladović
Foto:
