Od 29. listopada do 1. studenog 2026. nas 16 planinara provelo je na Braču gdje smo u dva dana hodanja prošli drugu dionicu obilaznice Via Brattia. Bilo nas je opet iz više planinarskih društava i osim planinara iz Osijeka, imali smo i Splićana te planinarsku iz Križevaca što je obogatilo poznatu ekipu.
Put kroz BiH i vožnja večernjim trajektom protekli su ugodno, a zbog ranijeg polaska iz Osijeka već oko 20.30 sati smjestili smo se u apartmane u Supetru gdje smo boravili naredna tri dana. Ekipa se većinom dobro poznaje pa smo zajedno isprobali donesenu hranu i piće, s naglaskom na slavonskim koso rezanim delicijama. Zbog dobre atmosfere kretanje ujutro smo pomakli za pola sata kasnije, što je bilo povezano i s malom izmjenom plana posjete Zmajevoj špilji koju smo s petka prebacili na subotu zbog obveza turističkog vodiča. Hodanje je započelo pristupnom stazom s ceste kojom smo došli iz Supetra, prema Pustinji Blace gdje smo proši put završili. Na žalost Pustinju smo obišli samo izvana jer je bila zaključana, iako je radno vrijeme započelo. Prošli put posjetili smo je uz vodiča, a oni koji nisu, svakako će morati doći još jednom. Iako je Pustinja Blaca KT obilaznice, nije vraćen skinuti žig obilaznice koji je s vanjskog zida nedostajao i prošli put. Šteta.
Hodanje smo nastavili prema južnoj obali Brača, svjedočeći razmjerima štete koju je u prirodi ostavio veliki požar prošlo ljeto. Izgorjelo je raslinje i drveće, no srećom vatra do samostana nije došla. Staza se spustila iz brda na obalu Uvale Blaca gdje smo na predivnoj maloj plaži umočili noge u bistro more. Da smo imali kupaće kostime mogli smo se i okupati, jer je vrijeme bilo sunčano i toplo. Staza je nastavila iznad mora, s pogledom na otoke, a obišli smo i poznatu Uvalu i mjestašce Farska čije ime upućuje na lokalni naziv za otok Hvar. Uz poglede na sunčane uvale i izdvojene kuće na samoj obali o kojima smo maštali stigli smo do malog mjesta Murvica gdje su nas čekali naši vozači. Odvezli smo se na obližnji vrh Vidovu Goru iznad Bola. Vidova Gora je najviši vrh jadranskih otoka i nije na stazi Via Brattia, a za penjanje hodanjem iz Bola koje traje oko tri sata nismo imali vremena. Sunce je na Vidovoj Gori još bilo visoko i s ove dominantne točke jadranskih otoka na 778 metara nadmorske visine pucao je pogled na more, na otoke Hvar, Korčulu, Vis i Pelješac, a s druge strane na planinske masive na kopnu, na Mosor, Biokovo i dalje prema crnogorskim vrhovima. Fascinantan je to prizor koji potpuno oduzima dah i traži 1000 fotografija tako da Vidovu Goru nismo mogli zaobići. U apartmanima u Supetru naši planinari su nas počastili finom večerom koju su pripremili ranije. Dan je bio intenzivan i bogat i nakon večere smo svi brzo bili u krevetu.
Ujutro smo se već u 8 sati bili na Murvici gdje nas je čekao Zoran sa svoji psom Toresom, naš vodič za obilazak Zmajeve špilje i jedan od 18 stanovnika koji, kaže, stalno žive na Murvici. Uputio nas je i da se kaže „na“ Murvici i „na“ Bolu, lokalna priča, tako da smo i to naučili. Prilikom mog ranijeg dogovora za obilazak inzistirao je da nas on vodi iz same Murvice gore u brdo u Zmajevu špilju koja je zapravo rani samostan u stijeni. Priznajem da mi tada nije bilo jasno zašto, jer znamo se mi i sami popeti u brdo do samostana… No rekao mi je da mu vjerujem i dobro da jesam. Ispostavilo se da je naš službeni vodič nepresušni izvor znanja iz povijesti, mitologije i svih srodnih grana, koji započinje s vođenjem i pripovijedanjem već u samoj Murvici i cijelim putem do cilja nas uvodi u fascinantnu priču o mitologiji ovih krajeva i šire, o povijesti življa i crkve koja se naslanja na predkršćanstvo i ranije običaje… Tako smo saznali da vrlo blizu na našoj stazi ima više sakralnih objekata iz perioda ranog srednjeg vijeka, da je Zmajeva špilja, rano obitavališta redovnika glagoljaša nastala na još ranijem sakralnom objektu, da povijesne činjenice nisu još sve utvrđene, da se povijesna i teološka tumačenja ovog objekta donekle razlikuju i još bezbroj činjenica o otoku Braču i o njegovoj povijesti. Sama Zmajeva špilja u koju se može ući samo uz našeg vodiča je zaista neprocjenjiva kulturna i povijesna baština naše države i pod zaštitom je ministarstva kulture. No jednako je fascinantan i naš vodič koji je u više od tri sata naše ture iznio samo djelić onoga što godinama proučava, što ga oduševljava i što tako strastveno i interesantno prenosi posjetiteljima. A nije po struci povjesničar i profesionalno je u potpuno drugim vodama. No strast za proučavanje ovih tema koju dijeli posjetiteljima zasigurno ga stavljaju u vrh poznavatelja ove tematike. Iako nam se u početku obilazak činio malo spor i preopširan, na kraju smo špilju u stijeni gledali otvorenih usta, a tako smo i slušali našeg Zorana, ne dišući. Svakako preporučamo svima obilazak ove ljepote, uz naravno Zoranovo vođenje i upoznavanje.
Udarivši žig u dnevnike, jer Zmajeva špilja je KT obilaznice, pod dojmom svega što smo čuli i vidjeli spustili smo se oko 350 m natrag na obalu. Hodanjem uz more došli smo do Bola, slikali Zlatni Rat i prekrasne bolske prizore i ukrase izrađene u bračkom kamenu, popili kavicu na rivi na kojoj smo se sunčali kao gušteri, došli i do slijedeće KT, Dominikanskog samostana i crkve Sv. Marije Milosne. Žig obilaznice nismo našli, a nisu nas znali na žig uputiti ni tamo zatečeni domaći ljudi koji volontiraju u crkvi ni oni koji su došli uoči Svih Svetih obići obližnje staro i lijepo dalmatinsko groblje. Krenuli smo dalje po obilaznici u brdo, sunce je polako zalazilo, bilo je toplo, prizori mora, Bola i samostana s brda nezaboravni, mi dobro raspoloženi… Što ti više treba za sreću u životu. Hodali smo još nekih dva sata do ceste za Nerežišće gdje nas je čekao naš vozač. Budući da je već padao mračak, razmišljali smo o nekoj prečici, ali se pokazala točnom ona stara – preko preče, naokolo bliže, pa smo odustali. Osim jednog našeg planinara koji je stoički do kraja savladao strmu prečicu i stigao nas na cesti. Mi smo ipak hodali po serpentini, po kamenitoj stazi izrađenoj poput Premužićeve. U apartmanima nas je dočekala večera koju su napravili naši planinari koji nisu hodali s nama već svojim kraćim stazama. Vodičica je slavila rođendan i častila roštiljem, a bilo je tu i poklona od torti i drugog finog ića i pića, tako da smo opušteno zaokružili ovaj izlet u rajske bračke predjele.
Sutradan nismo žurili na trajekt, jer vrijeme je bilo i dalje sunčano i toplo, pa smo željeli produljiti ove morske užitke, čak i na palubi trajekta. Sunčano je bilo sve do ulaska u BiH, no na Kupresu nas je dočekao snijeg. Iz ljeta direktno u zimu u par sati. Kao da smo znali da ovim putem počinje zima. Na putu smo još opušteno i fino ručali kod Fehre prije Zenice i u Osijeku bili oko 20 sati.
I ovaj izlet je prošao uspješno, ishodali smo planirani dio Vie Brattie, oko 27 km, a užitak zbog ljepote same staze i mjesta koje smo obišli neću ni spominjati. Brač je jedno čudo i ljepota Hrvatske i svi jedva čekamo slijedeću dionicu na godinu.
Ponovilo se!
Vodič Sanja Vladović
