Od 2. do 4. listopada 2026. Zanatlije su po planu ishodali 4. dionicu Istarskog planinarskog puta. Nakon predivnih krajolika koje smo obišli u tri ranije etape, i ovaj put Istra je pokazala svoju raskošnu ljepotu u kombinaciji stijene i pogleda na more.
U hostel Link u Lovranu smještenom na samoj obali uz Lungo Mare nas deset planinara je stiglo u petak navečer. Bilo smo zadovoljni smještajem u trokrevetnim sobama s kupaonicama. Hostel je bio pun gostiju pa se dobrom odlukom pokazala rana rezervacija. Turista je bilo na cijeloj primorskoj i istarskoj obali koju smo prošli vozeći se prema stazi. Topla jesen i obilje sunca privuklo je ljude na more i izvan sezone.
U subotu ujutro kombijem smo krenuli na početak staze u mjestu Mala Učka gdje smo proljetos stali. Cesta – prečica koju nam je vozač odabrao bila je osebujna, njegova aplikacija očito ne zna za onu „Preko preče – naokolo bliže“ pa smo detaljno upoznali šumske putove ispod Babinog skloništa. No, bez avanture je dosadno, a zaključili smo da ne želimo dosadne izlete. U Maloj Učki nas je „napalo“ pet preslatkih štenaca koji su nam se penjali na odložene ruksake i gojzerice, grizli i odnosili sitne predmete i umiljavali se. Neopisiva slatkoća u rano jutro. Srećom su im i mama i tata bili miroljubivi. Kad smo se dobro izmazili s ukupno sedam psića, krenuli smo na stazu. Vrijeme je bilo toplo i sunčano i za dva sata došli smo do KT Brgud. Nakon utiskivanja žigova (neki su imali i dnevnike više obilaznica) nastavili smo prema KT Kremenjak, jedva dočekavši posjetiti novo Planinarsko sklonište i promatralište ptica Kremenjak. Sklonište je arhitektonski neobično i dizajnerski vrlo interesantno, potpuno uklopljeno u krajolik i ima oblik velikog gnijezda od pravih grana. Djelo je to arhitekte koji je i sam planinar i koji zna kako čuvati prirodu i što treba planinarima. Njegovo djelo je i prelijepo i neobično planinarsko sklonište na Bijelim stijenama. Unutrašnjost ovog gnijezda je kružnog oblika, u drvetu je i ima struju za mobitele i sijalice s krilima. Svaki detalj je pažljivo osmišljen i uživali smo u prizoru izvana i iznutra, dok su neki sjedili na velikim drvenim jajima pobacanima okolo.
Nakon bezbroj fotografija krenuli smo dalje prema KT Šikovac, a staza je postala zahtjevnija, s usponom po stijeni. Iza Šikovca je vodičica, na lagani pritisak muškog dijela ekipe, promijenila i produljila stazu. Ja sam imala ideju o više slobodnog vremena nakon hodanja za kupanje i šetnju, no pokazalo se da planinari više vole planinariti nego se kupati u moru. Prijedlog je bio razuman – produljiti stazu do Plomina čime smo dobili tri km više, ali smo izbjegli poznatu izrazito strmu pristupnu stazu iz Brseča za Sisol, i u silasku i u usponu sutradan. Tako smo poslije Šikovca nastavili prema spilji Provrtenici i dalje po kamenom hrptu prema vrhu Sisol. Iako smo već bili pomalo umorni, olakšalo je što je dan bio predivan, a i što je pogled s jedne strane pucao na more, Cres i Lošinj, a s druge na potpuno ravno Čepićko Polje. Sisol je na 835 m n/v što nije tako visoko, no hrbat je bio dug, a kamen i stijena po kojoj smo se povremeno pentrali kidali su već umorne gležnjeve i kožu na dlanovima onih koji nisu imali rukavice. Nakon Sisola spustili smo se, opet dobrim dijelom po hrptu, do Plomina gdje smo u kafiću pronašli žigove više obilaznica pa tako i IPP-a. Uz put smo, naravno, popili San Servolo. Jer ishodali smo 20 km po zahtjevnom terenu i vrućini, ispenjali 650 m i spustili se 1450 m i hladno pivo je baš godilo. Bio je to jedan pravi hodački dugi dan, na stazi smo proveli oko 10 sati i preostalo nam je još samo večerati u restoranu u Lovranu. Hrana je bila izvrsna.
Sutradan smo nastavili dalje po stazi IPP-a, od neobičnih postrojenja Luke Plomin preko KT Standar do Rapca. Staza je bila lagana i ishodali smo 10 km uz 500 m uspona i isto toliko spusta. U Rabac smo se spustili oko 12 sati i ostali se okupati na plaži, zajedno s ostalim brojnim turistima. Oni koji se nisu kupali (more je bilo samo 22 stupnja) okrijepili su se kavom i pivom. Krenuli smo za Opatiju gdje nas je čekao ručak u restoranu. Vrijeme prije ručka smo iskoristili za šetnju po Opatiji, vječnoj primorskoj ljepotici gospodskog štiha. Nakon obilnog ručka krenuli smo za Osijek, a zbog malo gužve na cesti nakon sunčanog vikenda, kući smo došli oko 23 sata.
Izlet je bio uspješan, ishodali smo više od planiranog i na proljeće nam ostaje još jedna dionica, od Rapca preko Labina, Oštrog i Skitače do Crne Punte. Već sada možemo reći da je IPP jedna predivna staza, raznolikih krajolika i lokacija, koju smo detaljno obišli i s ponosom ćemo na proljeće poslati ispunjene dnevnike na ovjeru. Još jedna interesantna činjenica – sva četiri dosadašnja izleta su se održala po lijepom, toplom i sunčanom vremenu. Nadamo se tome i na proljeće. Ponovilo se!
Vodič Sanja Vladović
