South-East Europe Mountaineering Orientation Competition 2025 – Vodno, Skopje (Sjeverna Makedonija)
Naša mala ekspedicija – četiri vodiča i dvije vodičice pripravnice – krenula je put Skopja u četvrtak poslijepodne, dobro raspoložena i spremna na sve izazove koje donosi South-East Europe Mountaineering Orientation Competition. Put nas je vodio preko Srbije, a u Nišu smo se počastili šampionskom večerom. Topla atmosfera, obilne porcije i veselo raspoloženje ekipe dali su naslutiti da će cijeli izlet biti upravo takav.
Petak prijepodne iskoristili smo za obilazak Skopja, grad na obali rijeke Vardar. Dočekao nas je niz monumentalnih kipova i zanimljiva mješavina arhitekture. Posebno su nas se dojmili stari Kameni most iz 15. stoljeća – povezuje Stari bazar i moderni dio grada, impozantan spomenik Aleksandru Makedonskom, šareni i živopisni Stari bazar s mirisom začina i uskim uličicama, tvrđava Kale koja stoljećima bdije nad gradom te spomen-kuća Majke Tereze, rođene upravo u Skopju. Nakon što smo upili dio povijesti i kulture, došao je red na sportski dio putovanja. Već prvi susreti s natjecateljima iz drugih zemalja pokazali su da ovo nije samo test vještina, nego i prilika za druženje, povezivanje i nova prijateljstva.
U petak navečer održana je noćna orijentacijska utrka. Na planini Vodno okupilo se 160 natjecatelja iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije – od najmlađih kadeta do iskusnih veterana. Sama kombinacija mraka i šume bila je izazov, no stvari su se dodatno zakomplicirale kad su se kontrolne točke našle i stotinjak metara dalje od predviđenog mjesta. U jednom trenutku izgledalo je kao da smo u akciji spašavanja – tridesetak nas, s lampama u rukama, pretraživalo je isto područje, svatko uvjeren da je kontrola “tu negdje”. Zbog brojnih nepravilnosti, utrka je poništena za sve kategorije osim kadeta.
Subota je donijela novi izazov – dnevnu orijentacijsku utrku. Vrijeme nije bilo na našoj strani. Kiša je lijevala “kao iz kabla” pa je start odgođen gotovo sat vremena. Ovaj su put organizatori popravili dojam – točke su bile postavljene puno preciznije, a neke čak i zaista u predviđenom krugu. Trčanje po blatu, preskakanje lokvi i istovremeno praćenje karte dali su utrci dodatnu dozu adrenalina. Na jednoj od kontrolnih točaka čekao nas je i test iz čvorologije, pa se tražila i spretnost prstiju, a ne samo brzina nogu.
Večer je bila rezervirana za ispite znanja. Provjeravalo se sve – od kartografije i planina svijeta i Balkana, preko opasnosti koje vrebaju u planinama, pa sve do osnova meteorologije i pružanja prve pomoći.
Nedjelja je bila dan zatvaranja i proglašenja pobjednika. Naši veterani zauzeli su deveto mjesto, seniori sedmo, a u ukupnom poretku završili smo četvrti zajedno s ekipom iz PD Tuhobić iz Rijeke, od ukupno šest zemalja sudionica. Natjecanje je još jednom pokazalo koliko je sport nepredvidiv – u jednom trenutku držiš medalju u rukama, a već u drugom je nema, čas si prvi, a par minuta kasnije drugi…
Planina Vodno pokazala se kao prelijepa domaćica, s mrežom planinarskih staza koje se križaju – od laganih i širokih, do onih koje su, sa sigurnošću tvrdimo, neprohodne. Kažu da tamo žive medvjedi i poskoci, a postoji i legenda da su neki ljudi tom šumom šetali brzinom od 55 km/h… i imali rep. Mi srećom nismo sreli ni jedne ni druge.
Anita Čorak
