Izvještaj s izleta na Premužićevu stazu i Klek
26. – 28. rujna 2025.
U petak, 26. rujna, pun autobus, u kojem se tražila karta više, uputio se prema Lici i hotelu Degenija, smještenom prije mjesta Krasno, u neposrednoj blizini Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Hotel se nalazi na uzvisini na 1000 m nadmorske visine, pored poznatog marijanskog svetišta – Svetišta Majke Božje od Krasna.
Po dolasku smo se smjestili u sobe, večerali i vrlo brzo svi otišli na spavanje.
Subota – Premužićeva staza i Veliki Zavižan
Jesen donosi kraće dane pa je rano ujutro još bio mrak, a Krasno obavijeno maglom. Nakon doručka uputili smo se prema Zavižanu, uz kratko zaustavljanje za kupovinu vode i ulaznica u NP na ulazu Babića siča. Na parkingu ispod doma Zavižan već je bilo živo – više automobila i nekoliko minibuseva stiglo je prije nas. Nakon zajedničke fotografije, što za uspomenu, što za evidenciju koliko nas je krenulo, zaputili smo se cestom prema Botaničkom vrtu i Premužićevoj stazi. Vrijeme je još bilo maglovito, ali prognoze su obećavale lijep i sunčan dan.
Za zagrijavanje prije Premužićeve staze skrenuli smo na uspon prema Velikom Zavižanu, jednom od HPO vrhova. S vrha se, kada se magla razilazila, otvarao predivan pogled na more i otoke – naše planine možda nemaju alpske visine, ali zato nitko nema takav pogled na Jadran!
Slijedilo je spuštanje natrag na cestu i nastavak prema Premužićevoj stazi. Fotografirali smo se kod drvene ploče na početku staze i krenuli na Premužićku. Magla se već potpuno povukla pa smo mogli uživati u punom sjaju njezine ljepote – nevjerojatni prizori prirode, vizija gradnje prije sto godina i izvedba staze koja se savršeno stapa s okolišem uvijek ostavljaju bez daha.
Na odvojku za uspon na Gromovaču nastala je mala gužva jer se veća skupina spuštala. Dok smo čekali, podijelili smo se na dvije grupe: jedni su nastavili prema Rossijevom skloništu, a druga ekipa krenula je na Gromovaču. Uspon je bio zabavan, s nekoliko klinova, a nagrada na vrhu bio je prekrasan pogled. Nakon kraćeg odmora spustili smo se i nastavili put prema Rossijevom skloništu.
Na Rossijevom skloništu napravili smo dužu pauzu za ručak. S obzirom na to da je sklonište malo, a nas puno, raštrkali smo se i po okolnoj livadi. Sunce, odmor i planinarski ručak – savršena kombinacija.
Nakon pauze vratili smo se istim putem. Uspon na Balinovac ostavili smo za neki drugi put i svratili do Doma na Zavižanu na okrjepu. Zavižanski dom kultno je mjesto za sve planinare, a kava na njegovoj terasi, kako jedan naš član voli reći, ima poseban okus – „najljepša terasa u Hrvatskoj“.
Po povratku u hotel čekala nas je večera, a neki su stigli i na aperitiv u suvenirnicu destilerije Degenija, poznate po travarici i pelinkovcu od velebitskih trava. Kažu da je ipak liker od lješnjaka najfiniji.
Subotnja večer – kviz i poezija
Nakon večere preselili smo se u konferencijsku dvoranu. Ekipa se brzo organizirala: jedni su spojili tehniku, razglas i veliki zaslon, drugi posložili trosjede u polukrug, a treći pripremili grickalice – fine domaće slavonske proizvode.
Ždrijebom smo izvukli pet ekipa po pet ljudi koji su se natjecali u planinarskom kvizu. Ana-Marija i Darija, bez ikakve pripreme, odradile su voditeljsku ulogu mirno i suvereno, a posebne pohvale idu Dariji koja je osvojila publiku. Kviz je imao tri seta s ukupno 24 pitanja, koja nisu bila teška, ali su nosila svoje zamke. Pobjedu je odnijela ekipa Maja, Hrvoje, Mustafa, Tomo B. i „Igor koji lomi štapove“ s osvojenih 17 bodova od maksimalnih 24. Pitanj očito nisu bila prelagana kako samo se pribojavao. Posebnu nagradu dobila je i predzadnja ekipa – Mirela, Božo, Barbara, Mario i Vlatka – jer su vješto izbjegli posljednje mjesto.
Nagrađeni su dobili vaučere za brzosušeće majice našeg društva. Neka ih nose na svoju sreću i ponos društva!
Nakon kviza uslijedila je mala večer poezije – improvizirana igra „pogodi stihove“. Bilo je puno smijeha i pjesme. Ekipe su se izmiješale i dale si imena poput „(Fantastične) Savršene petorke“, „Sirene“, „Motivacijska skupina“, skupine „Klek“… Darija je čitala stihove, a ostali pogađali o kojoj pjesmi je riječ. U ovoj igri istaknula se ekipa „Sirene“, pokazavši zavidno znanje i zasluženo pobijedili osvojivši nagradu „Bravo majstore“ – tapšanje po ramenu koje će im najvjerojatnije biti uručeno na Danu društva 29. studenoga.
Nakon nekoliko krugova stihova i pjesme, nadahnuti poezijom razišli smo se na spavanje, jer nas je u nedjelju čekalo rano buđenje.
Nedjelja – Klek
Nedjeljno jutro donijelo je novu maglu. Nakon doručka pozdravili smo domaćine i krenuli prema Ogulinu. Dio ekipe odlučio je dan provesti razgledavajući grad i muzeje, dok smo mi iz Bjelskog krenuli prema Kleku.
S autoceste se vidjelo da je vrh u oblacima, ali to nas nije spriječilo. Do doma smo stigli bez problema, u atmosferi kakva i priliči carstvu vještica – maglovito, vlažno i tiho. Vještice nismo sreli, ili ih samo možda nismo prepoznali.
Dio ekipe ostao je u domu, uz vatru i topli čaj, dok je manja skupina nastavila uspon prema vrhu. Teren je bio klizav i blatnjav pa ni vibram nije uvijek pomagao, ali polako i oprezno popeli smo se na sam vrh. Inače se s Kleka pruža pogled sve do Alpa, ali ovaj put vidio se samo – Klek. Nakon zajedničke fotografije slijedilo je još pažljivije spuštanje natrag do doma.
Povratak do autobusa bio je lakši i oko 14 sati ostavili smo diva da spava sa svim svojim čudesnim stvorenjima. Potom smo krenuli put Osijeka i uz nekoliko usputnih stajanja, sretno stigli oko 20 sati.
„Dozvolite da se obratim“
Hvala svima koji su sudjelovali na izletu – hvala Mirku na strpljivosti, hvala na međusobnom pomaganju na težim dijelovima, hvala svima koji su sudjelovali u kvizu, pripremi i čišćenju. Sjeverni Velebit nudi još mnogo divnih staza i nadam se da ćemo se uskoro ponovno vratiti – u istoj ekipi!
lp,ič.
