Vikend od 22. do 24. kolovoza 2025. nas osam Zanatlija provelo je na bosansko-hercegovačkoj ljepotici, planini Prenj. Planina je to između Konjica i Mostara s brojnim vrhovima višim od 2000 metara, divlje i netaknute prirode. Ljeti je izazovna i tajanstvena, zimi prekrivena dubokim snijegom koji je raj za izletnike i zimske penjače. Na Prenju obitavaju prirodne i natprirodne sile, a uz ovu planinu vežu se brojne legende i mitska bića, vile i zmajevi. Vile planinkinje, lijepe i snažne žene, zaštitnice su šuma i izvora i pomažu ljudima koji poštuju i čuvaju prirodu, zajedno sa zmajevima iz pećina. No, ova bića su, tako kažu legende, surova prema onima koji je uništavaju pa ih zavode u vrleti iz kojih nema povratka. Da je planina obavijena posebnom mistikom i čudesnom energijom uvjerili smo se i sami, a neki od nas su zbog toga došli i drugi put.
Ovaj izlet smo ostvarili zajedno s našim dugogodišnjim prijateljima iz PD Visočica iz Visokog s kojima se više od desetljeća susrećemo, družimo i planinarimo. Dočekali su nas, zajedno sa svojim predsjednikom društva, u petak navečer u svom domu na Zbilju u Visokom gdje smo prenoćili. Pripremili su za nas čorbu od pastrve s povrćem koja je bila neobična, vrlo ukusna i pikantna. Zasladili smo se i kolačima, sve na terasi ispred doma i uz žubor rječice koja protječe neposredno uz kuću. Rano smo legli, jer sutra je dug i bogat dan.
Ujutro smo se odvezli do Konjica gdje smo se našli s ostatkom ekipe koja će s nama na hodanje, ukupno njih šestorica iskusnih planinara, od kojih su neki vodiči i visokogorci. Odvezli smo se do sela Bijela gdje su nas dočekala dva posebna kombija s vještim vozačima, mužem i ženom, koji su nas vozili oko sat i pol vremena usponom dublje u planinu. Makadamska cesta je bila uska, provalija s jedne strane, a mene je podsjetila na vožnju na početnu točku raftinga na Tari koju sam prošla žmireći. Tko je bio, zna o čemu pričam. No, vozači su bili sigurni, a mi smo pomogli tako da smo izašli kad je bilo potrebno, olakšavajući prelazak vozila preko propale vododerine. Stigli smo u dolinu Tisovicu, mjesto posebne ljepote za koju kažu da je najljepša planinska dolina u BiH i na kojoj se, kažu domaći, smije noćiti u šatoru, tko želi rano kretati na vrhove. Naši domaćini su odlučili da ćemo noćiti u Planinarskoj kući Vrutak, objektu smještenom na oko 1600 metara n/v bez struje i vode osim kišnice, udaljenoj oko sat vremena penjanja, naravno s ruksakom sa svim stvarima i vrećama. Neki nisu shvatili da sat vremena sve nosimo na leđima pa su uz ruksake nosili i torbe, a trojica muških planinara su nosili i šatore, jer je u kući tijesno. Dobro da jesu, ionako nas je unutra spavalo 11 u prostoru predviđenom za manje ljudi. No tako je to u planini, nikad ne znaš koliko će se ljudi zadesiti na noćenju. Ali gdje čeljad nije bijesna… Bilo je tu još tereta koji je trebalo donijeti, jer dvoje planinara je častilo za odlazak u mirovinu pa su dečki nosili i ćevape i ostalo meso, luk, kruh i galone vode, iako je, kažu, kišnica u gustirni pored kuće pitka. Bilo je tu i rakije i piva, treba proslaviti kako nalažu običaji. Uspon do kuće nije bio ni dug ni težak nama koji smo nosili samo svoje stvari u ruksaku, a i ostali su preživjeli. Ljepota okolne prirode pomogla je da sve bude lakše.
Planinarska kuća Vrutak skromna je i mala nastamba opremljena nužnim potrepštinama, dovoljnim za noćenje. Nalazi se na predivnoj lokaciji uz šumu, duboko u planini. Nakon što smo se smjestili u kuću i prepakirali stvari za uspon, većina ekipe je krenula popeti se na najviši vrh Prenja Zelenu Glavu na 2155 m n/v i nešto niži Otiš na 2097 m n/v. Dio ekipe je ishodao nešto lakše staze na nižoj visini, a svi smo uživali u nadnaravnoj ljepoti planinskih vrhova i okoliša. Ova dva vrha su vrlo blizu jedan drugom, odvaja ih tek blago sedlo na kojem većina planinara odmara između dva uspona. Uspješno smo se popeli na vrhove i pri tome beskrajno uživali u prirodi i pogledima na okolne planine u Bosni i Hercegovini o kojima naši domaćini sve znaju. U daljini su se čak plavili vrhovi Biokova, a prizori su bili nestvarno lijepi, okupani suncem, jer nas je dan baš poslužio. Susreli smo i brojne planinare iz Mostara, Jablanice, Zagreba, Banja Luke… Očiju punih ljepote spustili smo se do svog doma, a pratio nas je zalazak sunca i značajno spuštanje temperature.
Vatra na ognjištu pored kuće je bila potrebna zbog roštilja, ali i zbog noćne hladnoće koja je polako obuzimala planinu. Nekima vatra, jakna i kapa nisu bili dovoljni pa su se ogrnuli vrećama, jer bilo je baš, baš hladno. No sve nas je dobro zagrijao izvrstan roštilj uz malo rakije i piva donesenih na leđima. Samovoljni zvučnik iz ruksaka nije slušao nikoga osim svog vlasnika pa se nije htio povezati s drugima, zbog čega je kraju bilo više žive pjesme nego glazbe s mobitela. Neki od naših novih prijatelji su se pokazali kao pjevači respektabilnog glasa i raskošnog talenta s kojim bi mogli zarađivati dobre novce. Zabava se protegla dugo u crnu noć, duboko u planini lišenoj svakog svjetla osim vatre i pokoje naglavne lampe. Čarobno i neprocjenjivo.
O spavanju nemamo što reći osim da su puhovi bjesomučno cijelu noć pretrčavali s jednog kraja krova kuće na drugi, grebući drvo i lim svojim nožicama i noktićima. Nekima je to smetalo, druge je uspavljivalo. Je li se neki spustio do nekog kreveta planinara, ja ne znam, spavala sam. No znamo da jedan naš planinar koji je spavao na podu tik do ulaznih vrata nije gotovo oka sklopio, jer je bila noćna promenada do wc-a. Trojica planinara u šatorima morali su se dobro umotati u vreće, jer bilo je svega nekoliko stupnjeva iznad nule. Dobro da nisam nosila šator. Zato nama u kući nije bilo hladno, jer smo sve pozatvarali pa smo se skoro pogušili. Naime pentrali smo se po planini i vrućini cijeli dan i legli bez tuširanja. No znate kako se kaže, od smrada nije nitko umro…
Ujutro rano ustajemo u maglu i sivilo, a bome i hladnoću zbog koje se naložila vatra. Naš domaćin i glavni vodič Menso zbog vremenskih uvjeta mijenja hodački plan. Trebali smo se popeti na vrh Velika Kapa i spustiti se do ceste nemarkiranim stazama, jer vodič poznaje planinu i sve stazice kao svoj džep. No magla je bila toliko gusta da su se jedva vidjele i planinarske markacije, a prirodni markeri i druga obilježja terena su bili potpuno izgubljeni u sivilu. Stoga se ženska ekipa s našim vrećama i viškovima (na čemu im hvala!) vraća u dolinu Tisovac, do kombija s vještim vozačem od jučer koji će ih dovesti u Konjic. Muška ekipa i jedna žena kreću preko lokacije Jezerce i Planinarske kuće Jezerce u dolinu do mjesta Bijela, do našeg kombija i automobila. Svi smo dobro stigli, ekipa koja je dulje hodala odmorila se u Planinarskoj kući Jezerce gdje smo zatekli brojne druge planinare koji su tu noćili, iz Jajca, Sarajeva… Bio je to dobar šušur uz razmjenu hrane i pića. Ja sam se prisjetila kako nam se ovdje prije dvije godine u šikaru srušio podignut dron kojeg smo tražili više od sat vremena i jedva našli, što je posebna priča za pamćenje. Put nas je vodio dalje preko kamenih staza u dolinu, a vodič nas je uputio da se na toj stazi zbog visokog snijega svake godine organizira zimski uspon i hoda po svim pravilima i sa svom zimskom opremom.
Obje ekipe našle su se u Konjicu u restoranu Han gdje smo i ručali, po preporuci domaćina. Preporuku širimo dalje, pronašli smo dobru hranu za ubuduće kad se vraćamo s putovanja preko Konjica. Nakon finog objeda, pozdravili smo se i zahvalili svojim domaćinima i svatko je otišao svom domu. Mi smo u Osijek došli oko 21.30 sati.
Što reći na kraju? Ovaj izlet je bio poseban na više razina – poseban zbog planine i prirode koji su nestvarno lijepi, poseban zbog lokacije duboko i visoko u planini na kojoj smo noćili, a najposebniji je bio zbog druženja i zajedničkog hodanja s našim domaćinima s kojima njegujemo prijateljske odnose pune poštovanja već godinama. Domaćini su se, kao i uvijek, posebno potrudili da nam bude ugodno i lijepo svima zajedno te izlet organizirali savršeno, a od njihovih iskusnih vodiča, načina kako vode i brinu o grupi i mi sami vodiči u ovoj grupi smo mogli ponešto naučiti. Na tome im iskreno zahvaljujemo, a zajedno potvrđujemo nastavak ovog toplog prijateljstva, druženja i hodanja po planinama. Nadamo se da će i novi planinari u našim društvima prepoznati vrijednost održavanja ovih prijateljskih odnosa dva bratska društva i nastaviti tradiciju.
Ponovilo se! ™
Planinarka Sanja Vladović
