Izlet na Zelengoru iliti izlet “nemoj da netko ne uživa”

Posted by Ivan Čorak on 01/08/202506/08/2025

U četvrtak u 14h jedan kombi i jedan auto s trinaest entuzijastičnih planinara krenuli su s uobičajnog mjesta put čarobne Zelengore. U večernjim satima, preko zadnjih 25 km makadama stigli smo do smještaja. Iako je u kući bilo mjesta za sve, neki su se odlučili za šatorovanje. Krenule su zafrkancije o medi, ali medo je od previše spominjanja došao samo u snove (snovi se srećom nisu ostvarili jer bi u tom slučaju ostali bez vodiča).

Sljedeće sunčano jutro u 7h krenuli smo u osvajanje našeg prvog i najvišeg vrha ove prekrasne planine, vrha Bregoč (2014m). Putem smo jeli borovnice i divili se krdu divokoza na obližnjoj padini. Nastavili smo hodanje do sljedećeg vrha iznad 2000 metara, vrha Kozje strane (2013m). Vrhovi ove bajkovite planine su nas ostavljali bez daha, ne samo zbog napora nego zbog spektakularnih pogleda na nepregledno zelenilo koje se prostiralo svuda oko nas. U nastavku puta suočili smo se s nekoliko izazova, od skrivenih markacija, preko klekovine i kamenja, do nedovoljnih zaliha vode u našim ruksacima te presušenog Bijelog jezera u kojem smo se nadali potražiti osvježenje, ali najbitnije je da su na kraju svi izazovi uspješno prevladani. Vodič je odlučio da samo mahnemo vrhu Orlovac, Ljubinom grobu, Košutama i presušenom Bijelom jezeru te da nastavimo hodati do Crnog jezera (1450m) gdje smo u hladu imali zasluženi odmor i okrijepu. Na našu sreću na putu smo pronašli i vodu gdje smo napunili boce te se osvježili. Ipak pravo osvježenje je za nekolicinu planinara uslijedilo nadomak smještaja u Orlovačkom jezeru (1438 m), gdje smo se zajedno s ribicama i patkicama napokon okupali i resetirali.

Sljedeći dan nastavili smo svoje putošestvije te smo s improviziranog vidikovca uživali u pogledu na Štirinsko jezero (1672 m) najveće jezero na Zelengori. Put nas je zatim vodio do Velikog Zimomora (1815 m), s kojeg se pruža nevjerojatan pogled na Kotlaničko jezero (1525 m). Dio planinara odlučio je spustiti se do jezera i okupati se dok je ostatak ekipe otišao prema smještaju, gdje su se neki odlučili na kupanjac u obližnjem, već spomenutom Orlovačkom jezeru. Po povratku prošli smo i pored Jugovog jezera (1500 m), ali i njemu smo samo mahnuli te se tamo nismo zadržavali. Tog dana večer je bila rezervirana za poseban doživljaj – zalazak sunca na Stogu (1821 m). Unatoč najavljenoj kiši i vjetru pet neustrašivih krenulo je na uspon. Dio ekipe ih je pratio kroz objektiv fotoaparata koji inače jednom od naših planinara služi za slikanje divljih životinja, a ovaj puta je imao malo drugačiju ulogu. Vrh je osvojen, a najavljena kiša je krenula padati tek u noći. Nekima se šator malo namočio te su brojali sekunde između bljeskova munja i udara gromova dok su drugi spavali snom pravednika i nesmetano hrkali ujednačenim ritmom.

Obzirom da je kiša nastavila padati i ujutro, nismo krenuli hodati u 7h kako smo planirali, već tek oko 9h. Obzirom da smo imali manje vremena za hodanje od planiranog, odlučeno je da se popnemo samo na vrh Ljeljen (1766m). Uspon je bio poprilično strm i izazovan, ali trud se definitivno isplatio, jer nas je nagradio, usudila bi se reći i dosad najljepšim pogledom na ljepote krajolika ove magične planine.

Zelengora nas je očarala svojom divljinom, netaknutom prirodom i ukusnim plodovima (borovnicama, malinama i šumskim jagodama). Sam izlet je bio ispunjen smijehom, pjesmom i veselim raspoloženjem. Domaćini su nas počastili domaćim specijalitetima hrane i pića, gdje se za svakog pronašlo ponešto. Pohvale Draženu na prekrasnom izletu (opraštam prijetnju da me neće više voditi na izlete ako ne napišem ovaj izvještaj, očito sam potkupljiva malinama). Hvala Ani na pomoći s podacima gdje smo sve bili, jer u protivnom ovaj izvještaj i ne bi bio baš informativan, obzirom da sam ja na izletima koncentrirana na prirodu, slatke plodove i potragu za životinjicama i vilama