Od 14. veljače 2022 godine krećemo s još jednom generacijom legendarne opće planinarske škole. U nastavku je program izvođenja nastave koja se sastoji od teorijskog dijela kroz predavanja i praktičnog kroz izlete i vježbe.
Predavanja će se održavati u prostorijama GČ Retfala (Strossmayerova 200, 1. kat) ponedjeljkom od 19 – 21h, izleti prema planu izleta društava, a vježbe koje nisu u sklopu izleta biti će naknadno dogovorene.
Dragi planinari, još jedan izlet SPP-a je tu!
Nastavljamo sa 2. dionicom 5. ciklusa SPP-a od Španovice preko Čaklovačke kule do planinarskog doma Omanovca. Kreće se sa standardnog mjesta na parkiralištu kod autopraonice iza Spara 06.09. u nedjelju u 6.30h. Dužina dionice je 14km koju bi trebali savladati u trajanje oko 4 sata.
Prekrasno vrijeme, dobro društvo i lijepo proveden dan u prirodi, tako bi se mogao sažeti ovaj izlet, no ima tu još zanimljivih detalja koje ne treba ispustiti. Dakle na 15. dionicu 4. ciklusa obilaska SPP-a Novo Zvečevo – Ljutoč – Međa krenuli smo ranom zorom nedeljnom u 6h, dana 13., mjeseca listopada, godine 2019. Interes za hodanje SPP-a nije splasnuo tako da je na izlet krenuo 51 planinar, 22-oje ‘Zanatlija’ i 29 ‘Bršljanovaca’.
Krećemo tako pospani, ali uzbuđeni na još jednu etapu SPP-a, znamo da treba izdržati samo 45min do Našica gdje stajemo na burek i kavu, kako tradicija već nalaže. Siti i energizirani krećemo prema Voćinu i Novom Zvečevu, početnoj točci našeg izleta. Glavni vodič je Maja ‘Ambasadorica’ Buljubašić iz Bršljan-Jankovca čije noge još nisu u potpunosti zaboravile 104km Velebita, pa smo sigurni da će tempo biti prihvatljiv. Dolazimo u Novo Zvečevo i nakon razgledavanja mjesta iz autobusa izlazimo na KT-32 Casablanci, udaramo žigove, oblačimo se, slikamo i krećemo. Maja objašnjava da u slučaju dobrog prolaznog vremena na povratku možemo stati na 11. Kestenijadu u Voćinu, kulturnu manifestaciju u čast…pa valjda kestenu.
Do Ljutoča oznaka kaže 3:30h tako da opušteni krećemo prvo cestom, pa skrećemo u šumu. Vrijeme je lijepo, toplo i suho, ali je šuma puna blata, pa svi koji su (kao ja) zaboravili gamaše sa sjetom ih se prisjećaju. Vidjevši veselu grupu planinara uz nas je krenuo i jedan pas – Švrćo, Mrki, Medo, Garo, Chewbacca, u nedostatku stvarnog imena ovo su neka koje su mu planinari putem dali. I tako 51 planinar i mali mješanac savladavaju put do Ljutoča s redovitim stankama. Na Ljutoču se slikamo, udaramo žigove, odmaramo i krećemo prema Međi. Do Međe ima cca 2km i to većinom spusta što većini koljena bolno dokazuju. No bol se lakše podnosi uz Aninu pjesmu, razne priče o osvojenim vrhovima, prijeđenim kilometrima, uspetim metrima nadmorske visine. I tako dok udariš štapom o štap dolazimo do ceste i Međe. Većina nije ni svjesna da je ovo kraj hodanja i žao im je što je sve gotovo, ali nas tješi pomisao da idemo na kestenijadu.
Kao da su čuli njihove misli lovci iz Šumarije, koji su se pobrinuli da i ovaj izlet ima svoju specifičnost. Naime u tijeku je bio pogon (još ni danas ne znamo točno što to znači) i mi smo odsječeni od 300m udaljenog autobusa. Srećom na vrijeme su lovci primijetili da smo tu, pa je Zdravko Ojkić djelatnik Hrvatskih šuma i član Zanatlija iz Voćina došao nas obavijestiti o tome da moramo pričekati barem sat vremena prije nego možemo krenuti do autobusa. Srećom nismo morali biti posebno tihi, pa smo sjeli na okolna debla i uz zvuke pjesama sa zvučnika uživali u prekrasnom vremenu. Zdravko nam je pomogao i zbrinuti Švrću kojeg će vratiti kući u Novo Zvečevo, na čemu smo mu vječno zahvalni.
Nakon sat vremena dopušteno nam je tiho spustiti se do busa i nastaviti put, kako su rekli tako smo i učinili, izgleda da nema boljeg argumenta od straha za vlastitu sigurnost. Uspješno dolazimo do autobusa i spuštamo se u Voćin gdje stajemo na kestenijadu i uživamo u lokalnim delicijama, mimohodu KUD-ova i pjesmi tamburaša. Teška srca i želudaca napuštamo Voćin i krećemo prema Osijeku. U autobusu se slavi moj završetak cijelog kruga SPP-a i Majin zadnji izlet pod tim imenom, tako da pjesme i zabave nije nedostajalo. Uz kraću pauzu u Našicama (ovaj put nismo bili u parku) nastavljamo prema Osijeku pjevajući, plešući i slaveći. Sretno stižemo u Osijek gdje još malo nastavljamo sa zabavom.
Hvala svim planinarima koji su došli na izlet, bez prigovora podnijeli sve izazove koji su se pojavili. Hvala vozaču Beri koji je pokazao izrazito strpljenje unatoč svemu što smo stavili pred njega. Hvala Zdravku Ojkiću što se brinuo za nas i zbrinuo Švrću. Hvala Kristijanu & Kristijanu na pomoći u vođenju, te naravno hvala glavnom vodiču Maji ‘još malo’ Buljubašić koja nas je uspješno vodila cijeli izlet i jako se brinula da svi budemo sretni.
Vidimo se sljedeći put na nastavku od Međe preko Crnog vrha do Petrovog vrha ovaj put u režiji Kristijana ‘samo čvrsto’ Copaka.
Do tada vedro i Majo sve najbolje!
Evo nas na još jednom SPP-u, ovaj put smo hodali od Jankovca do Casblance (Novo Zvečevo). Ovo je jedna od dužih, ali i najljepših dionica SPP-a, posebno u ovo vrijeme rane jeseni kada šumu boje razne jesenje boje. Na put smo krenuli sa znanog mjesta iza Spara u nedjelju 29.09. u 6:30h u zajedničkoj organizaciji s prijateljima iz Bršljan-Jankovca. Ponosni smo jer je ovaj put je naše društvo bilo u nešto većem broju (27 planinara). Početni ushit velikim interesom oba društva za pohođenjem SPP-a malo je ublažio problem oko prijevoza, jer se pojavio mali bus. No, brzom reakcijom glavnog vodiča Josipa Karakaša i ovaj problem je riješen tako da smo na put krenuli s 2 mala autobusa (jedan iz Bizovca).
Tradicionalna pauza za burek i kavu u Našicama nije preskočena, a tamo nam se pridružuje i naš planinar Davor iz Našica. Nastavljamo put prema početnoj točci Jankovcu gdje stižemo oko 9h i nakon slikanja kreće se prema Ivačkoj glavi. Zbog početnog kašnjenja i straha od ulaska u mrak, metle malo pojačavaju tempo. Putem se susrećemo i sa skupinom planinara iz HPD Cibalije te nastavljamo put prema vrhu Papuka. Nažalost najljepši pogled – ‘zen’ klupica morala je ovaj put biti preskočena, jer nije bilo vremena za skretanje s puta. Nastavljamo put preko Kneževih voda do Loma. Tamo se skupini priključuje i Stjepan koji je došao iz Novog Zvečeva.
Od Loma silazimo oko 1.5h vremena sanjajući o hladnim napitcima kojima ćemo se počastiti na cilju u legendarnoj Casablanci. Hodamo puni elana i ubrzo nam se snovi ostvaruju, lupamo zadnji današnji pečat i uživamo u hladnim napitcima, sliježući dojmove s izleta. Put do Osijeka je dugačak, ali zato ga, na žalost onih koji su željeli spavati, kratimo raznim veselim i malo manje veselim pjesmama. Vrijedi napomenuti da je ovaj put na repertoar ušla i Janis Joplin. Naravno pjevanju svesrdno pomaže i naša stalna pjevačka zvijezda Ana.
Svaka tura SPP-a ima svoju neku posebnost, za ovu turu se pobrinula kiša, prava dugotrajna, jesenja kiša u proljeće. Krenuli smo tako sa uobičajenog mjesta s parkirališta iza Spara. (Na tom mjestu očekujemo uskoro podizanje spomenika osječkim planinarima, jer je to točka polaska svakog izleta od Kilimanjara do Paulinovca)
Mada je prognoza ukazivala na kišu ipak se 10 najhrabrijih Zanatlija i 17 Bršljanovaca pojavilo na startu. Aktraktivnost izleta bila je zajamčena od početka, a glavni vodič je bila Maja iz Bršljan-Jankovca što je najavljivalo i zanimljiv tempo. Jutro je bilo, ali izlet je krenuo veselo i ubrzo smo bili u Našicama na tradicionalnom bureku i kavi. Oblaci su prekrivali nebo, a tijekom kave nebo je pokazalo što je pripremilo za nas taj dan, jer je krenuo takav pljusak da su neki već šaptom spominjali ostajanje na kavi do popodne. Fino bismo tako ostali no riječi Dejana našeg gurua za kišu “nije to kao na Velebitu” vrtile su nam se po glavi i nastavljamo prema Paulinovcu do kojeg i stižemo oko 8:30.
A pljusak je tada bio u punom zamahu tako da su se kabanice navlačile brzinom gazele u bijegu te smo dosad najbrže posloženi stajali za slikanje. Lijevala je kiša tako da je ovaj put slikanje je odradio vozač Zvonimir kroz prozor, jer se nije moglo stajati vani.
I krećemo tako već polumokri, ali puni entuzijazma na osmosatnu šetnju Krndijom, no već do lončarskog visa padaju prve žrtve, nekoliko planinara u blatu i puknute hlače. Što nas ne ubije to nas ojača i brzo dolazimo do Lončarskog visa gdje uz kišu i vjetar udaramo žigove i saniramo hlače. Mokri krećemo dalje, odupiremo se kiši i vjetru, blatnjavom spustu, slabo se družeći spuštenih glava uvučenih u kabanice. Iako prema navodima čela skupine putem smo susretali razne divlje životinje, srne, jelene, praščiće i daždevnjake, osobno mogu potvrditi da do kraja kolone ostali su samo daždevnjaci… Obaramo rekorde, iako je glavni vodič Maja danas opuštenija nego inače, očito kiša i manje razgovora utječu na stajanja. Kada smo vidjeli da nam je prolazno vrijeme dovoljno dobro onda smo napravili jedan krug oko Dobre vode da se vratimo u raspored.
Kraća pauza, jer od dužih bismo se doslovce smrzli i krećemo na Petrov vrh, koji osvajamo za 1:20min. Uvjeti na vrhu nisu bili povoljni pa se kratko zadržavamo, dovoljno za žigove i slikanje. Na spustu do Međe puhao je toliki vjetar da smo se bojali za kabanice, no kad smo stigli do vidikovca na Među vjetra nije bilo, nije bilo ni vidikovca, jer je magla bilo toliko gusta. Ovdje pravimo pauzu za ručak i polako naslućujemo da ćemo na ostatku puta imati društvo, jer osim planinara po kiši se voze i biciklisti. Naime taj vikend se održavao Orahovica Bike Weekend.
Zadnju dionicu od Međe preko Starog grada prelazimo polako zbog skliskog terena, a do Ružica grada još opreznije, jer dijelimo stazu s biciklistima. Posebno zanimljiv je bio spust od Ružice grada gdje smo kao u ratnim filmovima virili i trčali od zaklona do zaklona da izbjegnemo bicikliste.
Na kraju se opraštamo od iznenađenih biciklista i spuštamo do Orahovačkog jezera koje izgleda prekrasno, ali zbog okolnih uvjeta ipak ostaje netaknuto.
Na povratku stajemo u Našicama na prepričavanju dojmova, jer tek smo onda i mogli normalno pričati bez kabanica. Posebnost je bila što je najtraženiji artikl tada bio čaj, zbog čijeg je kuhanja Maja morala produžiti pauzu, na tome smo joj vječno zahvalni.
Ugrijani od čaja i priče krećemo za Osijek gdje završavamo ovu našu kišnu avanturu.
Iako je vrijeme bilo prilično nepovoljno, rezultat hodanja je zapravo bio jako dobar, posebno jer nismo imali osjećaj da se žurimo. Zadanu dionicu od 22km prešli smo uz stajanja za 7.5h!
Zahvaljujem svim hrabrim članovima koji su bili na izletu, glavnom vodiči Maji propali Gestapo Buljubašić iz Bršljan-Jankovca, pomoćnom vodiču Kikcu koji je šutio i trpio tempo (prespori) te vozaču Zvonimiru koji nas je sretno doveo kući.
Za mjesec dana nastavljamo, osušite kabanice!
Jedanaesti izlet četvrtog ciklusa SPP-a započeli smo u rano nedjeljno jutro 07.04. Skupili smo se na uobičajenom mjestu kod autopraonice iza Spara na Trpimirovoj ulici u 6:30, a onda smo malo pričekali našeg dragog Beru vozača i krenuli prema Boroviku. Iako stara izreka kaže i da na Himalaju idemo preko Našica, ovog puta nas je put nanio u Podgorač. Izraz lica konobarice u lokalnom caffe baru kada su kroz vrata ušla 33 planinara bio je nezaboravan. Unatoč njezinom ‘optimističnom’ stavu da neće sve kave moći napraviti uspjeli smo više manje svi popiti gutljaj ili dva. Ostavljamo Podgorač i dolazimo do pl. kuće Borovik te nakon slikanja krećemo s hodanjem.
Dan je bio topao i sunčan, pa smo se više puta zaustavljali da se riješimo nepotrebnih slojeva odjeće. Staza je bila lijepa iako prošarana šumski i cestovnim putevima. Dolazimo do Londžice gdje na željezničkoj stanici pravimo pauzu za ručak. Susrećemo se s Otmarom koji nas je opskrbio s SPP dnevnicima. Nastavljamo prema Ivinom vrelu, gdje nadopunjujemo zalihe vode i osvježavamo se u hladu. Na putu prema Bedemgradu prelazimo preko ceste Našice – Požega, kojem je baš prolazio Tuna vozeći autobus. Nije mogao Tuna proći, a da ne pozdravi i baci koju šalu, pa makar i cestu nakratko zablokirao. Slijedi uspon na Bedemgrad, koji nakon dugo hodanja izaziva malo negodovanja. Izazvao bi i više da smo imali zraka.
Na Bedemgadu pravimo dužu pauzu, uživamo u suncu i dašku povijesti. Nakon toga spuštamo se prema kraju izleta, cesti Našice – Požega gdje čekamo autobus koji nas sretne vozi prema Našicama. Zbog dobrog tempa i pristojnog ponašanja vodič Josip nas časti sa 40 minutnim odmorom u Našicama tijekom kojeg uživamo u hladnim napitcima i prepričavamo dogodovštine s izleta.
Hvala svima koji su sudjelovali na izletu, hvala glavnom vodiču Josipu i pomoćniku Dikli iz Bršljan-Jankovca, naravno hvala i Kristijanu Horvatu koji nas je pazio, a najviše na vrijeme. Hvala i Beri koji nas je sretno doveo kući.
Završena je još jedna opća planinarska škola našeg društva….
Protekla dva mjeseca polaznici su vrijedno radili i sudjelovali na predavanjima, vježbama i izletima prema školskom programu. Bilo je tu raznih tema od onih malo manje zanimljivih do jako zanimljivih, baš kako priliči svakoj školi. Najzanimljive je vjerujem bilo na zadnjem izletu u sklopu kojega je bio i ispit. Završni ispit se već tradicinalno održava u planinarskoj kući Tivanovo u Gazijama poznatijom kao “College Gazije”.
Prvi dan smo započeli dobrodošlicom, šokačkim doručkom koji nam je pripremio Branko Tivanovac upravitelj (dekan) Tivanova. Nakon toga krenuli smo s izletom prema Petrovom vrhu. U hodu smo odradili i vježbe iz orijentacije (i dezorijentacije), ponovili pravila kretanja u planinama, slušali vodiča. Vrijeme je bilo prekrasno, šuma je bila na rubu listanja, pa nas je sunce lijepo milovalo kroz krošnje. Crveni vratovi i nosevi bili su rezultat tog milovanja. Ispod Petrovog vrha se dijelimo na dvije skupine, napadačku koja ide do vrha i navijačku koja ostaje iza i bodri drugu skupinu.
Nakon uspona pravimo pauzu za ručak i krećemo nazad prema Gazijama gdje nas čekaju vježbe iz čvorologije i prve pomoći. Spuštamo se lagano, uživajući u zelenilu, potočiću, čistoj prirodi i za čas vraćamo se. Gorski spašavatelj Dragan održava vježbe prve pomoći na travi i čistom zraku, pa svi zainteresirano prate vježbu. Nakon prve pomoći na redu su došle muke po čvorovima, pa se zu vezalo, navezivalo i osiguravalo sve do čega se stiglo, ali na kraju i čvorovi su riješeni.
Tu su nam se pridružili i članovi PD Cibalije iz Vinkovaca, pa smo se uspjeli malo i s njima družiti, a pomogli su nam i oko čvorova.
Nakon pratičnog dijela povukli smo i ponavljali teorijski dio dok nismo dovoljno ogladnjeli da nismo više mogli nabrajati sve komisije HPS-a, pa smo se spustili da sjenice gdje smo na vatri pekli kobasice i slanine. Pokazalo se opet da su planinari posebno društvo jer je svatko donio dovoljno mesa za sebe, ali i za ostale planinare tako da smo u hrani uživali do duboko u noć. Za glazbeni dio pobrinuo se Damir na harmonici, a u nedostatku njegove Darije mi smo svi bili vokali. Koliko god se trudili nismo uspjeli zamijeniti Dariju. Noć u prirodi bila bi izgubljena da se nisu promatrale i zvijezde koje se tamo izvrsno vide. Iako se instruktor Dragan trudio pojasniti što se sve vidi na nebu, neki nisu stigli dalje od velikog medvjeda.
Pomicanje sata značilo je moramo ranije na počinak da budemo orni za sutrašnji ispit. Učili smo tada i o ponašanju u domu i kućnom redu.
Nedjeljno jutro svi su dočekali uzbuđeni zbog ispita pa smo nakon kraće kave odmah prionuli na rješavanje. Za to vrijeme stiglo je i predsjedništvo društva da nadgleda ispitivanje, a još važnije stigla je i naša gastro sekcija koja je odmah prionula na kuhanje čobanca. Kao motiv planinarima gastro sekcija je rekla da čobanac dobija svatko tko položi ispit. Ovaj dodatni motiv utjecao je dosta na prolaznost polaznika.
Nakon teorijskog dijela, polaznici su prošli i prktičen testove iz prve pomoći i čvorologije te su se nakon uspješno položenog ispita mogli opustiti u izvrsnom čobancu. Pomalo umorni od izleta i ispita, ali s velikim osmjesima na licima pravimo obiteljsku fotografiju, opraštamo se od domaćina i krećemo kući.
Na prvu etapu SPP-a u ovoj godini od planinarskog doma Đuro Pilar do Ljeskovih voda krenulo je 55 planinara iz PD Zanatlije (33 planinara) i PD Bršljan-Jankovac (22 planinara) s uobičajenog mjesta iz Spara na Trpimirovoj. Jutro je bilo hladno s temperaturama u minusu, ali to nije umanjilo raspoloženje. Umjesto kave i bureka u Našicama taj dio smo ovaj put posvetili Đakovu. Lijepo je malo izaći iz rutine i besciljno lutati ‘nepoznatim’ gradom u potrazi za kavom i pekarom.
Do planinarskog doma Đuro Pilar u Slavonskom Brodu stižemo u 9:40 a tamo nas dočekuje još i skupina domaćih planinara iz PD Dilj gora iz Slavosnkog Broda koji nam se pridružuju na hodanju. Nakon skupnog slikanja krećemo u 10h i laganim tempom dolazimo do Šume Striborove, pa nakon toga do Rastušja gdje pravimo kratku stanku za slikanje pred rodnom kućom Dragutina Tadijanovića.
