Veliki (i ispravan!) autobus pun planinara, uz iskazanu brigu našeg vodiča Dragiše, krenuo je u subotu 1. veljače 2020. „osvojiti“ planinske vrhunce Baranje, uz pokoji planirani odmor s okrjepom putem. Vrijeme je obećavalo, očekivano sunce i najavljena temperatura oko 16 Celzijevaca dodatno su razveselili dobro raspoloženu družinu obogaćenu novim i budućim članovima Zanatlija. Već nakon dvadesetak minuta vožnje iskrcali smo se u Beljsku vinariju koja je, saznali smo, među najsuvremenijima u Europi. Vidjeli smo čudo vinske tehnologije proizvodnje dobre kapljice. Mladi vodič, uposlenik Vinarije proveo nas je kroz halu u kojoj leži i zrije bezbroj litara (preko milijun!) vrhunske kapljice, najviše graševine, koje čekaju flaširanje te put do zadovoljnog nepca svakog vinoljupca koji daje povjerenje baranjskim sortama. Bili smo fascinirani viđenim, kompjuteriziranošću i suvremenošću, količinom vina koje u ulaštenim inox bačvama od 12m visine „zrije“ ispod nas te informacijom da o tome brine tek 14 uposlenih. Jedina zamjerka je da smo „prehodali“ preko milijunske količine litara, a ostali suha grla. No, ne za dugo.
Stižemo na početnu točku hodanja, dan prekrasan, neobično toplo i sunčano za ovo doba godine, društvo dobro kao i uvijek. Uz lagani tempo stižemo do lijepog Marijanskog svetišta Gospe Lurdske u kojem mnogi nisu bili (uključujući i autoricu teksta). Uz obilazak svetišta i Križnog puta, odmor, tekuću i krutu okrjepu iz ranca, slikamo obiteljsku, a pada i dogovor da za Veliku Gospu ove godine idemo na hodočašće i noćno hodanje u ovo svetište. Sigurno će biti manje gužve nego u Aljmašu.
