Prokletije: Maja e Rosit i Karanfili
Grupa od osam planinara, u dva osobna automobila zaputila se prema Nacionalnom parku Prokletije u srijedu 13.08. u 7h. Put nas je vodio preko Srbije, gdje smo imali malo dužu pauzu za ručak u restoranu Čakmara. Osoblje, porcije i cijene su nas oduševile, a planove da na istom mjestu stanemo u povratku zabetonirala su dva tanjura slastica na račun kuće i vrećica peciva za ponijeti.
U četvrtak u 14h jedan kombi i jedan auto s trinaest entuzijastičnih planinara krenuli su s uobičajnog mjesta put čarobne Zelengore. U večernjim satima, preko zadnjih 25 km makadama stigli smo do smještaja. Iako je u kući bilo mjesta za sve, neki su se odlučili za šatorovanje. Krenule su zafrkancije o medi, ali medo je od previše spominjanja došao samo u snove (snovi se srećom nisu ostvarili jer bi u tom slučaju ostali bez vodiča).
Sljedeće sunčano jutro u 7h krenuli smo u osvajanje našeg prvog i najvišeg vrha ove prekrasne planine, vrha Bregoč (2014m). Putem smo jeli borovnice i divili se krdu divokoza na obližnjoj padini. Nastavili smo hodanje do sljedećeg vrha iznad 2000 metara, vrha Kozje strane (2013m). Vrhovi ove bajkovite planine su nas ostavljali bez daha, ne samo zbog napora nego zbog spektakularnih pogleda na nepregledno zelenilo koje se prostiralo svuda oko nas. U nastavku puta suočili smo se s nekoliko izazova, od skrivenih markacija, preko klekovine i kamenja, do nedovoljnih zaliha vode u našim ruksacima te presušenog Bijelog jezera u kojem smo se nadali potražiti osvježenje, ali najbitnije je da su na kraju svi izazovi uspješno prevladani. Vodič je odlučio da samo mahnemo vrhu Orlovac, Ljubinom grobu, Košutama i presušenom Bijelom jezeru te da nastavimo hodati do Crnog jezera (1450m) gdje smo u hladu imali zasluženi odmor i okrijepu. Na našu sreću na putu smo pronašli i vodu gdje smo napunili boce te se osvježili. Ipak pravo osvježenje je za nekolicinu planinara uslijedilo nadomak smještaja u Orlovačkom jezeru (1438 m), gdje smo se zajedno s ribicama i patkicama napokon okupali i resetirali.
Visočica
Od 4. do 6. srpnja PD Zanatlija je svoje članove poveo na hodački izlet u srce Velebita – na Visočicu. Izlet je organizirao Ivan Šaravanja, a uz njega je s planinarimama bio dobro uigran tim vodiča, što je već u najavi slutilo na dobar i siguran izlet.
Tridesestak izletnika u petak je stiglo u hostel Čelina iznad Karlobaga. Smještaj u Čelinama je komotan, čist, ima odličan prostor za druženje i sve što je potrebno za ovakvu vrstu izleta. Po samom dolasku na obližnjem smo vidikovcu uživali u zalasku sunca iznad Karlobaga i otoka Paga, te nastavili s druženjem i pjesmom do primjerenih večernjih sati.
Prvi je dan hodanja počeo rano, u 6 sati, kako bi se skratio boravak na jakom suncu i uspjelo ostvariti sve planirano za taj dan. Krenulo se s 566 m nadmorske visine na djelomično zarasloj stazi i nastavilo po šumi do planinarske kuće Visočica, na visini od 1415m. Na stazi smo sretali planinare iz okolnih društava koji su taj dan išli na tradicionalni pohod na Visočicu. Kod planinarske kuće je bilo užurbano i veselo jer su se tamo okupili planinari svih dobnih skupina dijeleći dobru atmosferu, ljubav prema planini i suživotu čovjeka i prirode. Nakon kratkog odmora popeli smo se na sam vrh, Visočicu, na 1619m, ondje se odmorili i divili pogledu na vrhove Srednjeg i Južnog Velebita, te na Liku. Na vrhu je bio planinarski šušur, a najzanimljiviji su bili mali planinari s majicama na kojima je pisalo „Mali Medvjedići“; oni su po vrhu prošetali popraćeni pljeskom svih prisutnih planinara. Bila je ovo prilika za druženje, zajedničke fotografije, razmjenu iskustava i dogovore o suradnji između društava. Nakon spuštanja dio planinara uputio se u planinarsku kuću Kod Prpe, gdje ih je domaćin dočekao s dovoljnom količinom hladnoga Velebitskog piva. Ostali su se se odlučili za rashlađivanje u moru u Karlobagu, gdje su kasnije došli i oni kojima je pivo bio prvi izbor. Kada nas je nakon svih fizičkih napora i djelomične rekuperacije Dominik Purgar u hostelu dočekao s roštiljem, činilo se da smo cijeli dan čekali upravo taj trenutak. Kako inače biva, druženje se nastavilo uz pjesmu i trajalo je dok vodič nije pogasio svjetla.
U nedjelju ujutro na stazu se krenulo u 7 sati. Cilj je bio vrh Metla, a usput se zastalo na Crnim Gredama, Bukovom vrhu, i Crnom vrhu. Na putu smo vidjeli dvije zmije, livadu punu leptira, raskošan šumski svijet, uživali u dubokoj hladovini i potrudili se oko strmog uspona. S vrha Metle smo odmarali oči gledajući Ličko polje, Dabarske Kukove, Veliki Sadikovac, Sjeverni Velebit, Šatorinu… Za to je vrijeme dio Zanatlija osvojio Filipov Kuk i Ljubičko Brdo, kako bi u svoje knjižice upisali nove pobjede. Kratak odmor smo ponovno pronašli u Karlobagu, gdje smo iz svježeg mora gledali planinsko prostranstvo s kojeg smo netom sišli.
Izlet je bio raznolik i dinamičan, i pružio je još jednu priliku da nas ljepote Lijepe naše ostave bez daha.
Slavonski planinarski put – četvrta etapa: Paulinovac – Orahovačko jezero
U nedjelju, 15. lipnja 2025., nastavili smo s hodanjem po dionicama Slavonskog planinarskog puta. Na redu je bila četvrta etapa od ukupno 8 planiranih za ovu godinu od izletišta Paulinovac do Orahovičkog jezera, dugačka oko 21 kilometar. Ovog puta okupilo se 43 planinara (odličan odaziv) iako je riječ o nešto zahtjevnijoj dionici.
Protekli vikend je 48 planinarki (i pokoji planinar) provelo u susjednoj Sloveniji, uživajući u prirodnim ljepotama, šumu koraka po gorskim stazama i šapatima rijeka koje vijugaju kroz netaknute krajolike. Iako nas je vrijeme djelomično izazvalo, ljepota trenutaka, druženje i doza improvizacije učinili su ovaj izlet posebnim.
Na put smo krenuli u petak 6.6. u 14.00 sati. Ugodna vožnja, uz pokoje stajanje, dovela nas je oko 20.30 u Bled, jedno od najpoznatijih slovenskih turističkih odredišta. Smjestili smo se u Travellers’ Haven Hostelu, jednostavnom, ali toplom i gostoljubivom mjestu koje je svojim imenom opravdalo svrhu. Vremena je bilo dovoljno da u laganoj večernjoj šetnji doživimo čarobnu atmosferu jezera okruženog planinama, s otočićem i crkvicom smještenim usred modrozelene vode. Tijekom šetnje uz obalu, pogled nam je stalno bježao prema Blejskom dvorcu, smještenom na strmoj stijeni 130 metara iznad jezera. Ova srednjovjekovna utvrda, jedna od najstarijih u Sloveniji, pruža impresivan pogled na jezero, otok i Julijske Alpe. Bilo je prilike i za kušanje blejske kremne rezine, čija cijena ide od 7,5 eura uz jezero do 5 eura u slastičarnici Zima, smještenoj na putu do našeg hostela.
U subotu u 8.00 sati smo se zaputili prema Bohinjskoj dolini. Put nas je vodio kroz slikovite alpske krajolike, livade, uske serpentine i tiha sela s uskim uličicama, koje je naš vozač spretno prolazio. Bohinjsko Jezero je smješteno u srcu Triglavskog nacionalnog parka i najveće je prirodno jezero u Sloveniji. Okruženo strmim planinama i bujnim šumama, djeluje kao mirno zrcalo koje reflektira veličinu i tišinu prirode. Za razliku od turistički razvijenijeg Bleda, Bohinj je siroviji, tiši, nekako autentičniji. Već i taj prvi pogled, bez izlaska iz busa, ostavio je dojam. Jezero je mirno ležalo pod planinama, obasjano ranim svjetlom, s crkvicom sv. Janeza Krstitelja i drvenim čamcima koji su plutali blizu obale. Bohinj, iako samo “u prolazu”, očarao nas je kao zrcalo prirode u svom najtišem obliku.
Ubrzo dolazimo do Stare Fužine gdje počinjemo naše hodanje kanjonom rijeke Mostnice i doline Voje. Početak ide uzduž Willomitzer botaničke staze, koja nam je otkrila mnoštvo endemskih i zaštićenih biljnih vrsta, označenih natpisima kao u pravom botaničkom vrtu. Šetnja kroz kanjon rijeke Mostnice nije samo put uz vodu, to je hodanje preko mostova koji spajaju obale, ljude i stoljeća. Kroz gusto zelenilo i uz pjenušavu rijeku, prolazimo preko nekoliko drvenih i kamenih mostova, svaki s vlastitim karakterom i pogledom Najpoznatiji među njima je Hudičev most, smješten na samom početku kanjona, u blizini sela Stara Fužina. Ovaj kameni luk iz 19. stoljeća impozantno se izdiže nad uskim, ali dubokim kanjonom. S mosta se pruža dramatičan pogled u dubinu gdje rijeka Mostnica duboko ispod bučno probija svoj put kroz stijene. Legenda kaže da je most izgrađen “uz pomoć vraga” jer je bilo nemoguće zamisliti da su ga ljudi sagradili sami, toliko su litice strme i visina zastrašujuća. Ime mosta – Hudičev, tj. “Vražji” – upravo dolazi iz te predaje. Most je danas zaštićeni kulturni spomenik i nezaobilazna točka za fotografiranje i uživanje u pogledu.
Dok se penjemo uz kanjon, prelazimo još nekoliko manjih drvenih mostova, savijenih preko uskih, ali dubokih pukotina. Oni ne samo da omogućuju kretanje, već nude vidikovce – s njih se vide pjenušavi zavoji rijeke, razigrane kaskade i dno koje nestaje u plavozelenom svjetlu.
Jedan od najupečatljivijih prizora u kanjonu je stijena Slon, prirodna forma isklesana dugotrajnim djelovanjem vode i vremena. Gledajući je iz pravog kuta, jasno se ocrtava oblik slona s podignutom surlom – kao da se s druge strane kanjona sprema napojiti u rijeci. Taj „kameni čuvar“ kanjona je nezaobilazno mjesto čuđenja i divljenja jer simbolizira neumornu snagu vode, koja kroz tisuće godina može oblikovati najčvršće stijene u prepoznatljive oblike.
Nedaleko od Slona, kanjon se širi i vodi prema slapu Voje ili poznatijem kao slap Mostnice gdje rijeka završava svoju kanjonsku dionicu u eksploziji kapljica i tišine. Sam slap je visok 21 metar, a ispod njega je još jedan manji slap Konjski rep. Nakon zajedničkog fotografiranja, spustili smo se do petnaestak minuta udaljene Koče na Vojah, toplog i slikovitog planinarskog skloništa smještenog na prostranoj livadi Voje. Smještena na nadmorskoj visini od 690 metara, Koča na Vojah bila je idealno mjesto za odmor i ručak s pogledom na okolne livade. Nakon pauze smo se spustili do naše polazne točke u Starim Fužinama, istim smjerom ali dijelom I stazama s druge strane rječice, u kojoj su neki, uz fotografiranje potražili i osvježenje svojim zagrijanim stopalima.
Sama staza je bila nezahtjevna, dužine oko 12 km i visinske razlike 260 m i na njoj smo proveli skoro sedam sati uživanja u čaroliji koju je stvorila voda i vegetacija ovog skrivenog bisera Slovenije.
Kao bonus (hodački I doživljajni) provozali smo se do slapa Savica, jednog od najslavnijih slovenskih vodopada. Uklesan u stijene, Savica se obrušava s 78 metara visine u smaragdno jezero, ostavljajući bez daha (ne samo zbog uspona do vidikovca preko 565 stepenica), već i zbog snage prirode koju prenosi. Slap se nalazi na nadmorskoj visini 836 m i napaja se vodom iz doline Triglavskih jezera i ispod planine Pršive. Osim što je izvor pjesničke inspiracije – „Dok put neba pršće njenog bijesa pjena!“ (France Prešeren, odlomak iz Krštenja na Savici), izvor energije ( ispod slapa je napravljena brana), također može, onima koji se prepuste pozitivnoj energiji pršteće vode slapa, donijeti brojne mentalne i fizičke dobrobiti. Naime, na području slapova poput Savice, zrak je bogat negativnim ionima (anionima). Oni nastaju kada voda pada i razbija se o stijene i tlo, a energija tog udarca uzrokuje stvaranje iona koji se potom slobodno kreću u zraku. Pozitivni učinci aniona su čišćenje zraka (anioni se vežu za prašinu, alergene i druge čestice, čineći zrak oko slapova izuzetno čistim i zdravim za disanje), podizanje raspoloženja (negativni ioni mogu utjecati na proizvodnju serotonina u mozgu, zbog čega se ljudi osjećaju bolje i energičnije), smanjenje stresa (boravak u prostoru bogatom anionima može smanjiti napetost i pomoći u opuštanju) I poboljšanju koncentracije i energije (čist, nabijen zrak pomaže tijelu i umu da se bolje fokusiraju i osjećaju vitalnije). Kažu da je najviše aniona po kubičnom centimetru u planinama I blizini mora (od 5.000 do 50.000), a da ih je u podnožju slapa 100.000!
Pa smo tako energizirani i opušteni odskakutali niz onih 565 stepenica, vratili se u naš hostel i ostatak večeri uživali u šetnjama, druženjima, igrama ili samo bivanju u proživljenom iskustvu.
U nedjelju smo planirani izlet u Tolminska korita morali otkazati zbog najave grmljavinskog nevremena, što u planinama nije šala i što najbolje zna naša iskusna vodičica za taj dan Tanja … . No, kao i svaki pravi vodič, naša Jela zna da dobar plan uvijek ima plan B.
Zato smo dan iskoristili za posjet Radovljici, malom srednjovjekovnom gradiću s očuvanom starom jezgrom. Njene uske ulice, renesansne kuće i Muzej medičarstva pričaju priču o vremenu kad je svaka kuća imala svoju tajnu i kada su se šećer i med nosili kao poklon. A nakon Radovljice smo se na putu kući zaustavili u Ljubljani, u kojoj smo u trosatnoj šetnji (i/ili vožnji brodom) još jednom osjetili onu šarmantnu mješavinu modernog i starog koju ovaj grad nosi. Ovo je bila i prilika za ručak prije povratka u Osijek u koji smo ispunjeni doživljajima stigli u 20.00 sati.
Iako priroda ponekad promijeni naše planove, upravo u toj promjeni često doživimo najviše. Kanjon Mostnice i Savica ostavili su nas zadivljenima, a Radovljica i Ljubljana podsjetile da i gradovi imaju svoje staze, one koje vode kroz vrijeme, ljude i priče. Prozor uspomena ostao je bogat slikama, od slapa i stijene u obliku slona, do starih ulica i razgovora uz kavu, a ovaj izlet nas je podsjetio da i gradovi mogu biti staze, a kiša ponekad otvori druga vrata.
Hvala Jeli što nam je otvorila sva ova vrata i prozore 😊!
Višnja Matić
Izvještaj s izleta u Julijske Alpe – Debela Peč (2014 m)
Glavni izlet Opće planinarske škole 2025.
Slovenija je jedna od onih zemalja koje se istinski vole već pri prvom susretu. Mala po površini, a ogromna po ljepoti prirode, planinarskim mogućnostima i uređenosti. Visoki alpski vrhovi, pitome doline, savršena infrastruktura i duboko ukorijenjena kultura planinarenja čine ju rajem za sve ljubitelje boravka u prirodi. Triglavski narodni park, kao jedini nacionalni park u Sloveniji, ne samo da čuva prirodne ljepote, već aktivno potiče odgovorno planinarenje i očuvanje planinskog okoliša. U srcu toga raja smještene su Julijske Alpe, idealan izbor za glavni izlet naše Opće planinarske škole.
