Moj prvi odlazak na planinu (sa još 13 planinara) započeo je u subotu, 30.4. u 5.30 sati. Iako smo vrlo rano krenuli iz Osijeka s penjanjem smo krenuli relativno kasno, ali imamo dobro opravdanje za to. Naime, prvo smo u Krašiću pokupili našeg vodiča Krešu, našim vodičima od prije poznatog prijatelja planinara iz PD “Dubovac“ iz Karlovca, koji nas je, osim što nas je vodio po planini, odveo na neka zanimljiva mjesta, i postavio vrlo visoke standarde (barem meni za prvi put). Prvo samo svratili u Pribić u Grkokatoličku crkvu Blagovijesti, Gornji Pribić rodno mjesto Kardinala Kuharića, Jezerine rodno mjesto Monsinjora Jurja Jezerinca. Nekako sve mjesto do mjesta i poznate osobe. Dolazimo u Sošice, a tamo jedna pokraj druge, Grkokatolička crkva sv. Petra i Pavla, i katolička kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije. U Sošicama je novootvoreni prekrasan Posjetiteljski centar, gdje smo saznali nešto o bioraznolikosti, i povijesti Žumberačkog gorja(preporučam posjetiti, a imaju, i električne bicikle, ako se želite provozati po Žumberku). Mi smo istina došli planinariti, no uz put toliko toga za posjetiti, vidjeti! Na putu je jamu Jazovku, gdje smo odali počast žrtvama komunističkog režima, a na kraju, i Sopotski slap, odakle počinje naša planinarska avantura prema Svetoj Geri, najvišem vrhu toga dijela Lijepe naše. Na početku, dok se još sve činilo lako, hodali smo uz male potočiće, i svejedno uspjeli smočiti noge. Zatim je uslijedio uspon gdje smo se podosta razvukli, no uz smijeh ekipe sa kraja kolone. Nakon uspona, stigli smo u planinarski dom Vodice, Planinarsku kuću PD „Dubovac“ iz Karlovca, a onda nastavili preko Pliješa KT HPO 977 m. Neki su se bojali nastaviti put jer smo imali, i „petokolonaše“ u ekipi, ali uspjeli smo svi nastaviti prema Svetoj Geri. Ispred sebe smo imali četiri nimalo lagana uspona! Naravno, na prvom smo se svi na trenutak bili psiholozi, i medicinsko osoblje jer je svima u cilju bilo doći do vrha. Iako su motivacijski govori imali glavnu ulogu, šale, poštapalice, i smijeh nisu bili ništa više sporedni. Nakon svih tih “strašnih” uspona došli smo do Slovenske granice, i skoro izazvali međunarodni incident, no srećom nije bilo potrebe za korištenjem štapova, osim kao pomoć pri hodanju. Preko lijepih livada Ravne gore, i nešto manjeg uspona, došli smo do gospodične Svete Gere 1178 m, kažu KT HPO. Kako je ovo moj prvi vrh iznad 1000m, naša pomoćna vodičica, uskoro, i s licencom, me prekrstila 💪🏼. Zatim je krenulo spuštanje, meni manje dragi dio, kroz šumu, i uske puteve, ali nismo bili jedini. Micali smo se s puta motoristima kako bi mogli nastaviti svoju adrenalinsku vožnju, iako su kraj nas prošli vrlo polako. I konačno, kada smo se spustili, uputili smo se prema našem prenoćištu u Jurkovom selu – hostel Flores. Tamo nas je dočekala vrlo zanimljiva, i simpatična gospođa Dragica. Iako nije bio grah za večeru (koji neki jedu na dnevnoj bazi, pa taman im pozlilo), uz prefini rižoto, i fini mini (Podravka) juhicu iz vrećice(jer samo takve volimo), poslužena nam je izvrsna salata od maslačaka iz svježe pokošenog dvorišta. Osim fine večere, imali smo priliku poslušati ljubavnu poeziju koja hrani dušu, kako bi rekla gospođa Dragica, i priče o Janku Matku kojeg je poznavala. Umorni od hodanja, svi smo zaspali bez ikakvih problema.
Nakon zahtjevnog ustajanja iz kreveta, bili smo izvrsno posluženi na doručku, osim što smo malo duže čekali pečena jaja jer ih gospođa Dragica nije mogla pronaći. Ne znam jesam li napomenula, ali ona ima 81 godinu! Nakon zanimljivih priča o ljubavnom zdencu (pokraj samoga hostela), uputili smo se u Krašić, ali smo ponovno stali u Pribić, kod naših prijatelja grkokatolika (da bismo dobili na vremenu za hodnju Stepinčevom stazom), na neobično zanimljiv obred Grkokatoličke liturgije. Uz samu crkvu je predivno uređeni dvorac, kojeg smo također morali obići. Dolaskom u Krašić, neku se odlučuju za još jednu misu (ovaj puta u Rimokatolikoj crkvi, ali Svete Obitelji), i turu po mjestu, dok ostali odlaze na kružnu stazu Blaženoga Alojzija Stepinca, koja je bilo nešto kraća, jer je najavljena kiša već pokazivala svoje namjere. No zato nam je malo falilo da završimo na janjetini! Sa željom za skorim novim planinarskim iskustvima (jer mi se sviđa Highlander, makar onaj kraći, za početak), puni dojmova, i zanimljivih priča, vraćamo se u Osijeku u večernjim satima. I još samo da napomenem, da su se neki molili da kiša ne pada dok ne sjednemo u naš prijevoz, i zaista, čim smo sjeli, i bili na suhom i sigurnom, počelo je padatiii kao iz kabla. Sve u svemu, vrlo zanimljiv vikend, i predivno prvo pravo planinarsko iskustvo!
Do nekog novog planinarenja pozdravlja vas planinarka
Petra Purgar
