Prije svitanja, pod uličnim lampama, na već poznatom mjestu polaska, okupila se skupina planinara čekajući polazak. U 6h krenuli smo autobus prema početnoj točki devete etape SPP-a, Međi. Putem nam se pridružila kiša koja nas je i na stazi pratila, pomalo u obliku crnih teških oblaka, a pomalo u obliku kapljica od kojih smo se skrivali pod kabanicama.
Opis staze nije davao naslutiti da će nam jedan uspon ostati u pamćenju i da ćemo ga zasigurno spominjati na svim ostalim izletima, a to je uspon na Crni vrh. Dužina staze je 13km, a što je to za Zanatlije, mačji kašalj, uspona +495m, pfff, laganica…ono što mnogi od planinara nisu znali jest da se većina tog uspona događa u komadu i to prema Crnom vrhu. Mislim da je jedino prilikom tog uspona svatko od planinara zaboravio da je maglovito, da je hladno, da nam se kiša prijeti, svi su samo razmišljali da stave nogu ispred noge i da stignu do skloništa na vrhu.
Žigosanje i kratki predah kod skloništa dali su nam energiju za nastavak, iduća točka za fotkanje nam je bio Vrani kamen i po sjećanju bih rekla da je to bio zadnji dio na kojem se nismo borili sa blatom. Vrlo brzo se spuštamo na cesticu koja na nekom djelovima obećaje stabilnost, a na nekim moramo izvoditi vratolomije ne bi li izbjegli bazene vode i mulja. Kada bi to barem bilo ljekovito blato, pa naše gojzerice koje su sve imale isti ton boje budu kao nove nakon čišćenja…takvo maštanje nam je pomoglo da sa osmjehom kroz blato i kaljužu dođemo do Petrovog vrha, te nađemo toplinu i okrijepu u planinarskom domu istog imena.
Zadnja fotografija upravo je tamo „okinuta“ iz ptičje perspektive, na toj zasigurno izgledamo opušteno i veselo, dok na prethodnima reklamiramo kabice 😀 Umorni, ali zadovoljni jer smo prehodali još jedan dio SPP-a i to u „vrlo teškim“ uvjetima sjedamo u autobus i krećemo kući. Iz nekih čudnih razloga tu je kišu i maglu zamjenilo vedro i osunčano nebo, a nama je preostalo nadati se da će nam na idućoj etapi upravo takvo vrijeme biti suputnik. Vidimo se na SPP-u 10!
Ana Barić
