Iz Područnog ureda civilne zaštite Osijek nam stiže poziv na zanimljivu edukaciju građana:
Sukladno odredbama članka 66. stavka 4. Zakona o sustavu civilne zaštite (“Narodne novine”, broj 82/15, 118/18, 31/20, 20/21 i 114/22) donesen je Program edukacije građana o sustavu civilne zaštite, s ciljem upoznavanja građana sa opasnostima i rizicima o nastanku velikih nesreća i katastrofa, te sa organizacijom sustava civilne zaštite za provedbu mjera i postupaka zaštite i spašavanja, sa naglaskom na samopomoć i uzajamnu pomoć i druge postupke građana prije i za vrijeme velikih nesreća i katastrofa.
Sukladno članku 18. stavku 4. Statuta PD „Zanatlija“ Osijek od 02.
ožujka 2019. godine i sukladno Odluci Izvršnog odbora PD „Zanatlija“
Osijek od 24. studenoga 2023. godine, sazivam Redovnu sjednicu
Skupštine Društva za utorak, 30. siječnja 2024. godine s početkom u 19:30
sati u prostoru Društva, Strossmayerova 1.
Pozivam sve punoljetne članove Društva s pravom odlučivanja, da se
odazovu ovom pozivu i sudjeluju u radu i donošenju odluka Redovne
(izvještajne) sjednice Skupštine Društva.
Također odlukom izvršnog odbora, na skupštini će biti dodijeljene i zahvalnice svim članovima koji su dali doprinos radu i razvoju društva, a posebno organizaciji i provedbi manifestacije “1. Susret malih planinara Hrvatske”.
Polazak na Žumberačku goru bio je 27. listopada 2023. godine u 14,00 sati, a već smo ubrzo na
putu zaključili da je okupljena ekipa opuštena i spremna za avanturu koja slijedi.
Dolazak je bio oko 19.00 sati u mjesto Sošice, gdje smo se smjestili u apartmane i gdje nas je
također dočekao HGSS na svom godišnjem okupljanju upravo u Sošicama.
Sošice je mjesto u krškom polju Žumberačke gore, a od povijesnih vremena su bile jedno od
najvećih žumberačkih naselja i najizrazitije žumberačko središte.
Sošice su danas jedno od turistički najposjećenijih mjesta na Žumberku, a 2022. godine tamo je
otvoren Posjetiteljski centar Sošice koje je idealno mjesto za upoznavanje biološke i životinjske
raznolikosti ovog kraja.
Nakon što smo se smjestili u svoje apartmane, okupili smo se kako bismo napravili plan za sutra
i podružili se.
U subotu je polazak bio u 07,00 ujutro ispred smještaja, a prije polaska su nam se pridružila dva
prijatelja planinara iz Zagreba, te smo svi skupa sa nadom u dobro vrijeme odvažno krenuli put
žumberačke gore.
Put kroz šarenu jesensku šumu vodio nas je do planinarskog doma Vodice koji se u svojoj
zelenoj boji stopio sa prekrasnim krajolikom na čijim prozorima odnosno škurama se nalaze
crvena srca, koja svakom prolazniku požele dobrodošlicu. Tada prvi put vadimo zastavu PD
Zanatlije kako bi napravili zajedničke fotografije.
Put nas je dalje vodio kroz blage uzbrdice i nizbrdice, a po putu istražujemo šumu, tražimo gljive
i divimo se bojama listova koji nas okružuju sa krošnji prekrasnih drveća.
Cijelim putem prati nas lijepo vrijeme na čemu smo posebno zahvalni, budući smo svi očekivali
kišu koja je bila u najavi.
Naš glavni vrh na koji smo stigli oko 12,30 je sv. Gera ili sv. Jera, kako vam drago. Tijekom puta
nismo susreli puno planinara,ali nas na vrhu dočekuje veći broj posjetitelja koji zajedno sa nama
uživaju u pogledu sa Žumberačke gore i fotografiranju prekrasnog krajolika.
Iako se u tom trenutku sunce sakrilo iza oblaka, mi smo pronašli stol za kojim smo se okupili
kako bismo se okrijepili. Uživali smo u pogledu u kojem su sa lijeve strane se nalazili ostaci crkve
sv. Gere ili sv. Jere, a sa desne strane joj društvo pravi neobična kapelica sv. Ilije.
Nakon što se odmorili i okrijepili, krećemo natrag znajući da nas ovaj put čeka više nizbrdice
nego uzbrdice ali naš vodič nakon što je procijenio mogućnosti naše vesele grupe, odlučio nam
je pokazati najviši vrh zagrebačke županije tzv. Hranilovićev vrh, što nam produljuje put za svega
4 minute (po njegovoj procjeni :)).
Očekivana kiša je ipak odlučila kratko pasti, ali baš kratko, tek toliko da svi testiramo brzinu
oblačenja kabanica.
U povratku smo ponovno uživali u prekrasnom krajoliku, ali smo već svi pomalo maštali o
zasluženom pivu i večeri. Oko 17,00 sati završila je naša avantura za prvi dan, bar što se tiče
planinarenja..
U nedjelju, opet po dogovoru, nalazimo se u 07,00 sati ispred smještaja, te smo krenuli prema
Sopotskom slapu. Ova šetnja nam je započela ulaskom u šumu, u kojoj smo koračali po tepihu
od raznobojnog lišća, penjali se prema vrhu Ječmište i to po blagom usponu, bar tako ga je
vodič nazvao, iako se sa njim ne bi svi složili :).
Na vrhu je vidikovac koji nam je poslužio da bolje upoznamo krajolik i napravimo još prekrasnih
i zanimljivih fotografija.
Nakon što smo se malo odmorili, krenuli smo dalje put Sopotskog slapa, do kojeg nas je vodila
čarobna šuma, koja nam je na svakom koraku oduzimala dah zbog bajkovitog drveća i
potočića koji daje poseban doživljaj i u svima nama budila zahvalnost zbog ljepote kojom smo
bili okruženi. Potočić je tijekom puta poprimio oblik potoka, a naša planinarska ruta nas je
vodila dalje prema slapu, kojeg smo kako smo se približavali sve više mogli čuti.
Na putu smo uspješno savladali skliski teren, prešli smo mali neobični mostić i spustili se prema
slapu.
Tamo smo se smjestili odnosno izvalili na obližnu livadu pored slapa, gdje smo nazdravili vinom
kojim nas je počastio naš dragi vodič i uz zvukove slapa smo se prepustili doživljajima protekla
dva dana.
Prije puta smo još obišli Posjetiteljski centar Sošice gdje smo mogli pogledati zanimljive i
edukativne video materijale o žumberačkom kraju tijekom povijesti i sada.
U povratku kući smo svratili u restoran Žumberački raj gdje smo se počastili domaćim
pastrvama, domaćom rakijom i vinom.
U Osijek smo stigli oko 20,30, puni dojmova sa mišlju kako je prekrasno doživjeti jesen na
žumberačkoj gori, te kako se radujemo posjetiti je i nekom drugom prilikom, u nekom drugom
godišnjem dobu.
Kada je početkom ove godine naš ambiciozni predsjednik iskazao želju da organiziramo prvi susret malih planinara Hrvatske u povijesti, ideju smo vrlo oprezno prihvatili, s potrebom da probavimo informaciju. Iako naše društvo već predano radi s našom djecom, mi koji ponešto znamo o organiziranju većih skupova stidljivo smo iskazali svoju sumnju da ćemo sami to sve moći, primarno zbog obima posla koji bismo, kao i sve u društvu, volonterski obavljali u svoje slobodno vrijeme. A i zato što kao neprofitna udruga svojih novaca nemamo i ovisit ćemo o donacijama drugih. Što opet znači puno posla oko pregovaranja s donatorima. No, sjeme ideje je bačeno i nije bilo povratka. A sve sumnje su, srećom, brzo demantirane. Spontano smo krenuli u dogovaranje, u početku najuža ekipa članova Izvršnog odbora i vodiči, da bi grupa postupno narasla na četrdesetak ljudi, članova društva, koji su se aktivno uključili u organizaciju i realizaciju susreta.
Uslijedili su mjeseci posla koji se samo širio i povećavao, jer su se „u hodu“ otvarali novi frontovi. Brzo smo shvatili da ne možemo svi raditi sve i da se moramo podijeliti u operativne timove i resore koje će koordinirati predsjednik i tajnica. Tako smo imali zaduženja za pregovaranje i organizaciju prostora u lokalnoj zajednici, za organiziranje prehrane za tako velik broj ljudi, za vođenje na stazi odraslih i djece, za organiziranje igara za djecu i dodjelu diploma, za protokol i medije… Posla je bilo previše, a svi smo paralelno tražili donatore, sve do kojih smo mogli doći, ne bismo li uspjeli nahraniti i napojiti i darovati medaljama, peharima i zahvalnicama tako velik broj ljudi. Pa tiskati reklamni materijal, prepoznatljive majice za našu djecu i volontere, velike banere, informativne letke i karte za sudionike, fokusirati sebe i druge sudionike na sigurnost i zaštitu djece… Posla je bilo toliko da to jednostavno ne stane ni u deset osvrta. No pokazalo se da svatko radi ono u čemu je najbolji što je moralo dovesti do uspjeha. Sve smo posložili, obavijestili planinarska društva od kojih je njih osamnaest najavilo svoj dolazak, s točnim brojem djece i odraslih i s prijavama ekipa za natjecanje. Ništa nismo prepustili improvizaciji, jer i sa savršenom organizacijom, mora se ostaviti prostora za nepredviđene stvari koje ne možemo kontrolirati. To svi koji organiziraju događaje jako dobro znaju.
Premužićeva staza ove godine slavi devedesetu obljetnicu dovršetka izgradnja. Vizionarska ideja i realizacija dr. Ivana Krajača i Ante Premužića da uzdužnom stazom bez velikih visinskih razlika „običnom“ čovjeku približi nestvarne ljepote prirode sve ove godine privlači brojne planinare i turiste. Koliko je to posebno područje dovoljno govori i to što Premužećeva staza danas prolazi kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit i Strogi rezervat Hajdučke i Rožanske kukove, područja najveće moguće zaštite prirode. Tako smo i mi, članovi Planinarskog društva „Zanatlija“ Osijek odlučili proći dijelom Premužićeve staze, od Zavižana do Alana.
Ukupno 27 planinara u rasponu godina od 7 do 70 u petak rano ujutro zaputilo se prema Lici, odnosno mjestu Krasno odakle počinje trodnevna avantura Velebitom.
Protekli vikend održan je planirani trodnevni izlet na Ličku Plješivicu i Petrovu Goru. Na izletu je sudjelovalo 18 planinara svih dobnih skupina i različitog planinarskog iskustva, ali raspoloženih i spremnih za avanture. Vrijeme je tijekom čitavog vikenda bilo idealno, sunčano, toplo i uz blagi vjetar.
Petak je prošao u putu, u dva putnička kombija krenuli smo u popodnevnim satima do mjesta Rudanovac kod Korenice gdje smo rezervirali smještaj u nekoliko apartmana. Uz obavezna stajanja po putu, u večernjim satima stigli smo na odredište. Apartmani su udobni, ugodni (hidromasažni tuševi su hit) i iznimno čisti te zaslužuju preporuku za buduće izlete.
U subotu 4. ožujka 2023., 12 planinara iz PD „Zanatlija“ uputilo se na dvodnevni izlet na Moslavačku goru. Odredište je to po kojem rijetko planinarimo, zato ga je vodič i odabrao, obećavši prvi dan lagano hodanje od 15 km, drugi od 10 km, dobar smještaj i hranu. Kombi i auto opušteno su krenuli rano ujutro, ne žurimo se, jer stignemo ishodati nezahtjevan plan za dana.
Ugodno smo doputovali do Moslavačke gore, do Vile Garić u mjestu Podgarić gdje ćemo noćiti i gdje je i početna točka našeg hodanja. Objekt je, kažu namjenjen dobrostojećim inozemnim, posebice talijanskim lovcima, ugodan je i topao, a obavijesti su pisane rukom na talijanskom jeziku. Nalazi se na obali umjetnog jezera, sve uređeno po “špagi“ kao na razglednicama. Pogled nam je na susjednom brdu zaokupio Spomenik revolucije naroda Moslavine velikog kipara Dušana Džamonje koji dominira krajolikom. Monumentalni futuristički betonski div iz doba socijalizma i danas izaziva znatiželju domaćih ljudi i stranaca pa je tako, zajedno sa spomenikom na Sutjesci, završio u isto tako futurističkom spotu svjetski poznatog DJ-a Alana Walkera. Odlučujemo ga obavezno obići.
