Žumberačka gora – izvještaj

studeni 1, 2023 Ivan Čorak

Polazak na Žumberačku goru bio je 27. listopada 2023. godine u 14,00 sati, a već smo ubrzo na
putu zaključili da je okupljena ekipa opuštena i spremna za avanturu koja slijedi.
Dolazak je bio oko 19.00 sati u mjesto Sošice, gdje smo se smjestili u apartmane i gdje nas je
također dočekao HGSS na svom godišnjem okupljanju upravo u Sošicama.
Sošice je mjesto u krškom polju Žumberačke gore, a od povijesnih vremena su bile jedno od
najvećih žumberačkih naselja i najizrazitije žumberačko središte.
Sošice su danas jedno od turistički najposjećenijih mjesta na Žumberku, a 2022. godine tamo je
otvoren Posjetiteljski centar Sošice koje je idealno mjesto za upoznavanje biološke i životinjske
raznolikosti ovog kraja.
Nakon što smo se smjestili u svoje apartmane, okupili smo se kako bismo napravili plan za sutra
i podružili se.
U subotu je polazak bio u 07,00 ujutro ispred smještaja, a prije polaska su nam se pridružila dva
prijatelja planinara iz Zagreba, te smo svi skupa sa nadom u dobro vrijeme odvažno krenuli put
žumberačke gore.
Put kroz šarenu jesensku šumu vodio nas je do planinarskog doma Vodice koji se u svojoj
zelenoj boji stopio sa prekrasnim krajolikom na čijim prozorima odnosno škurama se nalaze
crvena srca, koja svakom prolazniku požele dobrodošlicu. Tada prvi put vadimo zastavu PD
Zanatlije kako bi napravili zajedničke fotografije.
Put nas je dalje vodio kroz blage uzbrdice i nizbrdice, a po putu istražujemo šumu, tražimo gljive
i divimo se bojama listova koji nas okružuju sa krošnji prekrasnih drveća.
Cijelim putem prati nas lijepo vrijeme na čemu smo posebno zahvalni, budući smo svi očekivali
kišu koja je bila u najavi.
Naš glavni vrh na koji smo stigli oko 12,30 je sv. Gera ili sv. Jera, kako vam drago. Tijekom puta
nismo susreli puno planinara,ali nas na vrhu dočekuje veći broj posjetitelja koji zajedno sa nama
uživaju u pogledu sa Žumberačke gore i fotografiranju prekrasnog krajolika.
Iako se u tom trenutku sunce sakrilo iza oblaka, mi smo pronašli stol za kojim smo se okupili
kako bismo se okrijepili. Uživali smo u pogledu u kojem su sa lijeve strane se nalazili ostaci crkve
sv. Gere ili sv. Jere, a sa desne strane joj društvo pravi neobična kapelica sv. Ilije.
Nakon što se odmorili i okrijepili, krećemo natrag znajući da nas ovaj put čeka više nizbrdice
nego uzbrdice ali naš vodič nakon što je procijenio mogućnosti naše vesele grupe, odlučio nam
je pokazati najviši vrh zagrebačke županije tzv. Hranilovićev vrh, što nam produljuje put za svega
4 minute (po njegovoj procjeni :)).

Očekivana kiša je ipak odlučila kratko pasti, ali baš kratko, tek toliko da svi testiramo brzinu
oblačenja kabanica.
U povratku smo ponovno uživali u prekrasnom krajoliku, ali smo već svi pomalo maštali o
zasluženom pivu i večeri. Oko 17,00 sati završila je naša avantura za prvi dan, bar što se tiče
planinarenja..
U nedjelju, opet po dogovoru, nalazimo se u 07,00 sati ispred smještaja, te smo krenuli prema
Sopotskom slapu. Ova šetnja nam je započela ulaskom u šumu, u kojoj smo koračali po tepihu
od raznobojnog lišća, penjali se prema vrhu Ječmište i to po blagom usponu, bar tako ga je
vodič nazvao, iako se sa njim ne bi svi složili :).
Na vrhu je vidikovac koji nam je poslužio da bolje upoznamo krajolik i napravimo još prekrasnih
i zanimljivih fotografija.
Nakon što smo se malo odmorili, krenuli smo dalje put Sopotskog slapa, do kojeg nas je vodila
čarobna šuma, koja nam je na svakom koraku oduzimala dah zbog bajkovitog drveća i
potočića koji daje poseban doživljaj i u svima nama budila zahvalnost zbog ljepote kojom smo
bili okruženi. Potočić je tijekom puta poprimio oblik potoka, a naša planinarska ruta nas je
vodila dalje prema slapu, kojeg smo kako smo se približavali sve više mogli čuti.
Na putu smo uspješno savladali skliski teren, prešli smo mali neobični mostić i spustili se prema
slapu.
Tamo smo se smjestili odnosno izvalili na obližnu livadu pored slapa, gdje smo nazdravili vinom
kojim nas je počastio naš dragi vodič i uz zvukove slapa smo se prepustili doživljajima protekla
dva dana.
Prije puta smo još obišli Posjetiteljski centar Sošice gdje smo mogli pogledati zanimljive i
edukativne video materijale o žumberačkom kraju tijekom povijesti i sada.
U povratku kući smo svratili u restoran Žumberački raj gdje smo se počastili domaćim
pastrvama, domaćom rakijom i vinom.
U Osijek smo stigli oko 20,30, puni dojmova sa mišlju kako je prekrasno doživjeti jesen na
žumberačkoj gori, te kako se radujemo posjetiti je i nekom drugom prilikom, u nekom drugom
godišnjem dobu.

planinarke: Irena, Maja i Katarina

 

Pratite nas i lajkajte