Premužićeva staza ove godine slavi devedesetu obljetnicu dovršetka izgradnja. Vizionarska ideja i realizacija dr. Ivana Krajača i Ante Premužića da uzdužnom stazom bez velikih visinskih razlika „običnom“ čovjeku približi nestvarne ljepote prirode sve ove godine privlači brojne planinare i turiste. Koliko je to posebno područje dovoljno govori i to što Premužećeva staza danas prolazi kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit i Strogi rezervat Hajdučke i Rožanske kukove, područja najveće moguće zaštite prirode. Tako smo i mi, članovi Planinarskog društva „Zanatlija“ Osijek odlučili proći dijelom Premužićeve staze, od Zavižana do Alana.

Ukupno 27 planinara u rasponu godina od 7 do 70 u petak rano ujutro zaputilo se prema Lici, odnosno mjestu Krasno odakle počinje trodnevna avantura Velebitom.

Izlet je zapravo započeo pomalo štreberski, teorijom. Još prije 13h stigli smo u Krasno, gdje se nalazi Kuća Velebita, centar za posjetitelje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Tu se mogu kupiti ulaznice za Nacionalni park i obići interaktivni muzej u kojem je prikazana iznimna krajobrazna i biološka raznolikost Velebita, a sve kroz prizmu utjecaja čovjeka i zaštite prirode. Uz vrhunsku prezentaciju stručnog vodiča, saznali smo kako je uopće stvoren Velebit, kako je nastala krška udolina Veliki Lubenovac i kakav splet jama i špilja se nalazi u utrobi planine. Osim toga, saznali smo i kako stabla preko korijena komuniciraju i dijele hranu, što su bonsai borovi, gdje žive slatkovodne spužve, otkud bjeloglavi supovi, kako ris hrani medu, zašto je neizbježan nestanak tetrijeba gluhana sa područja Velebita i još puno toga što ipak treba osobno pogledati i čuti.

Kuća Velebita – prezentacija stručnog vodiča

Parafrazirati ću za kraj našeg stručnog vodiča u muzeju, Najbolji put očuvanja i suživota s prirodom je tradicionalni način života kojim se ovdje živjelo stotinama godina i nije točno da čovjek ne treba ostaviti trag (poznatije eng. footprint) u vremenu u kojem živi, naprotiv, treba ostaviti što dublji trag, ali na pravi način!

U dobro opremljenoj suvenirnici kupovali su se bedževi, šalice i majice, a šećer na kraju je bio „buromat“, uređaj koji simulira olujnu buru brzine preko 100km/h. Tu su se iskazali članovi sekcije Dumina koji su suvereno izdržali sve nalete bure pa smo mirno produžili do sljedećeg odredišta na putu, a to je Kuća šumarstva.

Punim nazivom Interpretacijski centar Krasno – Kuća šumarstva, prvi je muzej šumarstva u Hrvatskoj, kako i priliči, jer u Krasnu je davne 1765. otvorena i prva šumarija u Hrvatskoj. U Kući šumarstva također smo imali stručnu voditeljicu koja nam je prezentirala dugu i bogatu šumarsku povijest i tradiciju. Vidjeli smo eksponate starih alata, a izloženi su i preparirani primjerci divljeg životinjskog svijeta. Na ulazu je segment presjeka debla starog preko 400 godina, tko ne vjeruje neka broji godove, a mi smo požurili prema Zavižanu.

Vrijeme je do tog trenutka bilo pravo ljetno, sunčano i vruće bez vjetra. Cesta od Krasna do Zavižana duljine je 20km, ali ubrzo Velebit počinje pokazivati svoju ćud, pa još i prije ulaza u Nacionalni park od Babić Siča se izmjenjuju kiša i sunce, a cesta je mokra što je dobro za filtere autobusa, jer nema prašine. Negdje pred 16h stižemo na parking ispod Planinarskog doma na Zavižanu. Vrijeme je oblačno, ali suho. Prema planu izleta, autobus nas ostavlja na Zavižanu i sutra čeka na Alanu, što znači kako sa sobom treba ponijeti svu potrebnu hranu, odjeću, vreću za spavanje, a sutra to nositi Premužićevom stazom. To će se većini na kraju pokazati kao odlična pouka koliko je čovjeku zapravo malo potrebno i što sve sljedeći put neće ponijeti. 😊

Pogled kroz prozor Planinarskog doma Zavižan u iščekivanju prestanka kiše

Planinarski dom Zavižan, još jedno u nizu legendarnih, antologijskih i jedinstvenih mjesta koje smo na ovom izletu posjetili. Samo sedam kilometara zračne linije od mora, smješten na 1594m nadmorske visine, mjesto je sudara kontinentalne i mediteranske klime. Gore nas je dočekalo sunce i svježih, ali ugodnih 14 stupnjeva. Pogled s terase ispred doma je poseban. Na zapad se vidi more i otoci, prema jugu obližnji vrhovi Velika Kosa i Veliki Zavižan, a dalje iza Hajdučki i Rožanski kukovi.

Prikupljanje meteoroloških podataka

Domom već nekoliko generacija upravlja obitelj Vukušić koji vrijedno prikupljaju meteorološke podatke koje svaki dan gledamo na tv prognozi. Ivan se brine o radu doma, a njegov stric Drago voditelj je meteorološke postaje. Odmah smo iskoristili priliku i tražili savjet i prognozu za vrijeme do kraja dana i u subotu. Drago ima spreman odgovor, „Vidit ćemo“. I pogodio je, vidjeli smo. Tamo se vrijeme ne može samo tako predvidjeti.

 Nakon što smo se smjestili u sobe i pripremili za prvo planinarenje, uspon na vrhove Veliki Zavižan i Balinovac, počeo je pljusak pomiješan sa ledom. S ruksacima i obučeni gledali kroz smo kroz prozor i čekali dok se opet nije razvedrilo. Sve u pola sata.

Pred samim vrhom Veliki Zavižan, u daljini se vidi Planinarski dom

Preko botaničkog vrta strmijim usponom za sat vremena smo već bili gore. Veliki Zavižan je kontrolna točka HPO pa dok su jedni udarali žigove, drugi su uživali u pogledu i iskoristili vrijeme za fotografiranje. Za samo nekoliko minuta okružuju nas sivi oblaci i nakon zajedničke fotke silazimo dolje kako bi se izbjegli eventualnu kišu. Eventualna kiša počinje naglo, prvo sitnim ledom, a zatim se otvara nebo i pretvara u pravi pljusak. Kako je silazak sa vrha u prvom dijelu dosta uzak i nezgodan potrajalo je dok su svi izvukli i obukli kabanice pa je bilo mokre odjeće i obuće, ali ništa značajno. Nakon dvadesetak minuta kiša prestaje i opet se razvedrava. Ipak, odlučujemo ne riskirati novu kišu pa ostavljamo Balinovac za neki drugi izlet i vraćamo se u dom.

U domu je toplo, radijatori griju pa se sva mokra oprema raspoređuje na sušenje. Atmosfera je prava planinarska, okupljeni u blagovaonici, prepričavaju se iskustva i doživljaji s planinarenja, a ima ih puno, kad u grupi imamo planinara koji je još 1984. prvi put prošao cijeli Velebitski planinarski put i nosi tu knjižicu sa sobom. Tijekom cijele večeri i noći pristizali su strani biciklisti na putu za „Montenegro“. Na kraju se dom poprilično popunio pa se spavalo i po hodnicima, ali svi su stali što je najvažnije.

Subota je dan za Premužićevu stazu. Prije točno 90 godina je potpuno završena i ovaj izlet je simbolični hommage Anti Premužiću, ali i nepravedno zapostavljenom idejnom začetniku i vizionaru dr. Ivanu Krajaču. Planirano je prijeći prvih 15ak kilometara Premužićeve staze od početka, nedaleko Zavižana, do planinarske kuće Alan, uz obilazak nekoliko usputnih HPO i VPP vrhova.

Zajednička fotografija pred odlazak iz doma – “Približite se nazad da svi stanemo u kadar”

Jutro nas dočekuje gustom maglom (ili smo ipak zapeli u oblacima) i na mahove jakim vjetrom koji je pojačavao osjećaj hladnoće. Još jedno lice Velebita. Umjesto u 7h, polazak smo odgodili za sat vremena, nadajući se kako će sunce otjerati oblake. Natovareni, spremni i odlučni, srdačno smo se rastali s domaćinima i krenuli u maglu. Kod kapelice Sv. Anti šutke su nas ispratili i tri konja. Prizor je zaista bio poseban, jake i velike životinje stoje mirno i tiho u magli na par metara od nas.

Konji na putu prema Premužićevoj stazi

Nakon nekoliko minuta hoda cestom, dolazimo do početka Premužićeve staze, fotografiramo se kod ploče s natpisom i nastavljamo dalje. Već prvi metri precizno i uredno složenih kamenih ploča otkrivaju zašto je Premužićeva staza čudo graditeljstva. Vrijeme se tu već popravlja, magla je malo rjeđa, a vjetru smo se sakrili za okolne vrhove pa i hladnoća popušta.

Premužićeva staza i Zanatlije u magli

Prolazimo tako prvi dio kroz šumu i ulazimo u Strogi rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi. Zbog još uvijek prisutne magle pogled nije sezao daleko, ali dovoljno fascinantno je kako je staza laka, a svuda okolo su strme stijene i duboke provalije.

Fotografiranje kod natpisa na stijeni Premužićeve staze

Pauzu radimo kod poznate stijene sa uklesanim natpisom, a tu već srećemo i druge planinare koji idu od smjera Zavižana.

Zbog još uvijek velike magle odustajemo od uspona na vrh Gromovača te nastavljamo prema Rossijevoj kolibi. Rossijeva koliba ili sklonište nalazi se otprilike na pola puta između Zavižana i Alana, na sjecištu nekoliko planinarskih puteva, sa sjeverne strane zaklonjena stijenom i pogledom na more prema zapadu. Tu radimo veću pauzu za ručak i okrjepu. Nakon skoro sat vremena odmora i magla se razilazi pa se otvara pogled prema moru.

Slijedeći vrh na putu nam je Crikvena, u dogovoru s ostalim vodičima odlučujemo ne penjati se gore. Cijela grupa nikako ne može odjednom, morali bi se podijeliti na manje skupine, zbog čega bi potrošili puno vremena. Nedugo nakon slijedi i odvajanje za još jedan HPO vrh, Krajačev kuk.

Krajačev kuk sa Seravskog vrha (zoomirajte)

Hrvatski planinarski savez u opisu vrha navodi kako ime podsjeća na ranije spomenutog dr. Ivana Krajača, a u pripremi izleta nisam uspio doći do podataka o podrijetlu naziva vrha (update: Edo Popović u knjizi Čovjek i planina navodi kako se Krajač prvi popeo na taj vrh 1928.). Znakovito je kako na starim topografskim kartama iz doba bivše države nema naziva vrha, samo kota s visinom pa ću zaključiti kako najviši vrh Rožanskih kukova nosi ime po jednom od najzaslužnijih ljudi za izgradnju Premužićeve staze. Ne bi ga inače izbrisali i s karte.

Dijelimo se u dvije grupe, manji dio odlazi na Krajačev kuk, a većina nastavlja dalje Premužićevom stazom. Nedugo zatim izlazimo iz šume i otvorenim područjem livada penjemo se na Seravski vrh. Kako kažu članovi Dumine, bilo im je važno da se negdje popnu i rukama i nogama. S vrha u smjeru sjeveroistoka dominira Krajačev kuk, a na vrhu uočavamo i fotografiramo našu drugu skupinu. Zračna udaljenost između Seravskog vrha i Krajačevog kuka je oko 1500m. Radio stanice su bile u dometu pa smo uspjeli i ostvariti komunikaciju.

Silazak sa Seravskog vrha

Silaskom sa Seravskog vrha nastavljamo dalje Premužićevom stazom i već pomalo umorni stižemo do Planinarske kuće Alan u 16h. Na Alanu je već pravo ljeto, 23 stupnja u hladu, sunčano i vedro. Nedugo zatim stiže i druga grupa pa svi zajedno zasluženo uživamo u kavi i osvježavajućim pićima. Prema GPS podacima prešli smo ukupno 17,5km. Nije to dug put od zime do ljeta.

Skupina Dumina koja je zadnje kilometre staze jedva izdržala zbog citiram „otpast će mi leđa”, „imam sigurno šest žuljeva na svakoj nozi“, „imam iskočeno koljeno“, „dobiti ću amputaciju“, “jedino zbog mora sam ovdje”, čudesno se oporavila pa su se rastrčali oko doma i nešto niže do parkinga gdje nas je čekao autobus. Da ne prođe sve bez uzbuđenja pobrinuo se jedan hrabri mali planinar koji je sam otišao na obližnji vrh Buljmu provjeriti ima li žig! Sve je srećom dobro završilo pa smo oko 17h krenuli prema Jablancu gdje noćimo u Planinarskom domu.

Pogled s terase Planinarskog doma Miroslav Hirtz Jablanac

Planinarski dom u Jablancu nosi ime Miroslava Hirtza poznatog prirodoslovca i putopisca koji je izvorno bio njegov ljetnikovac, 26m nad morem s predivnim pogledom na Jablanac i otok Rab. Upravljanje domom nedavno ju preuzeo bračni par Pavičić, ljubazni domaćini s kojima se sve lako dogovoriti. Nama je bilo jako lijepo i želimo im svu sreću u budućnosti.

Kupanje u Jablancu

Po dolasku u dom, dio ekipe se odmah sjurio na kupanje, more je dovoljno toplo i pravo je osvježenje za tijelo nakon napornog hodanja. Poslije kupanja smo imali zajedničku večeru, fini gulaš, a zatim i druženje uz glazbu i puno smijeha na terasi ispred doma.

Nedjelja je lagani dan, a vrijeme je pravo ljetno. Vedro, bez vjetra i skoro vruće. Nakon jutarnje kave i doručka s predivnim pogledom, ležerno oko 9h ostavljamo stvari u bus i odlazimo šetnicom do obližnje uvale Zavratnica.

Uvala Zavratnica – pogled s vidikovca

Zavratnica je duboka uvala s bistrim morem okružena visokim sivim velebitskim stijenama. U uvali se, kao atrakcija nalazi potopljeni njemački brod iz drugog svjetskog rata, a oko cijele uvale postoji staza. Zaštićena je kao „značajni krajobraz“ i dio je Parka prirode Velebit. Skrivena atrakcija uvale je i barba koji naplaćuje ulaznice, 22 godine živi u uvali pa mu je valjda dosadila čim je tako mrzovoljan. Podijelili smo se u dvije skupine, jedni su ostali uživati u suncu i kupanju, dok je druga grupa otišla gore do vidikovca koji s otprilike 130m nadmorske visine pruža nevjerojatan pogled na cijelu uvalu. Nakon silaska dolje i osvježenja u moru, vratili smo se natrag u Jablanac i u 13h krenuli put Osijeka.

Ostalo nam je još jednom za kraj prijeći Velebit. Uz nekoliko stajanja uz put, sigurno u Osijek stižemo u 20h.

Velebit smo imali priliku iskusiti u svoj svojoj veličini. Divlja i netaknuta ljepota, impresivni vrhovi, duboki kanjoni i prekrasni pejzaži ostavljaju bez daha. Od sunca i kiše do vjetra i leda, suočili smo se s različitim vremenskim uvjetima koji su samo pojačali cjelokupni dojam izleta. Prolazak Premužićevom stazom s vrećama za spavanje i hrpom potrebnih (i nepotrebnih) stvari od Zavižana do Alana predstavlja pravi podvig i zbilja sam ponosan na cijelu skupinu. Hvala svima.

Nadam se da će uspomene na ovaj izlet svima biti inspiracija za nove izlete i avanture!

PD “Zanatlija” Osijek na Premužićevoj stazi 2023.

 

Za kraj, prilikom izlaganja u Kući Velebita, stručni vodič otkrio nam je znanstveno objašnjenje tko su bile Vila s Velebita. Neću vam to ovdje napisati, jer to uopće niti je točno niti bitno 🙂

Prave Velebitske vile sigurno postoje, možda ih jednom i pronađemo!

lp,ič.