Od 27. do 30. svibnja 2023. planinari iz PD „Zanatlija“ i pridruženi članovi, nas ukupno devet, bili su na izletu u Dalmaciju. Popeli smo se na najviše vrhove Biokova, Svetog Juru na 1762 m n/v i Svetog Iliju na1642 m n/v i obišli nekoliko turističkih destinacija. Iako je vremenska prognoza dugo nije bila obećavajuća, „prelomili“ smo u četvrtak kada se značajno popravila. A i planinari s Biokova su mi rekli da je najava povremene slabe kišice u redu. Bitno da nema olujnog nevremena i jake kiše.
Krenuli smo rano u subotu preko Bosne i Hercegovine i uz jednu dulju pauzu za kavu i pitu stigli do Imotskog i prvog cilja – Modrog i Crvenog jezera. Spustili smo se do samog Modrog jezera, a neki su umočili i noge u njegovu hladnu vodu. Prizori vodenog plavetnila i okolnog zelenila su nestvarno lijepi i zovu na fotografiranje. Prošetali smo „gornjom“ stazom do Crvenog jezera i divili mu se od gore, jer mu se zbog strmih litica ne može prići.
Put smo nastavili na jug, do mjesta Veliko Brdo u makarskom zaleđu gdje se nalazi Planinarski dom Velobrdski ledari u kojem smo dva puta noćili. Dom je na predivnoj lokaciji, s pogledom na more, blizu crkvice. Prostran je, dobro opremljen, čist i održavan i preporučam ga planinarima, jer se iz njega brzo može doći na većinu staza. Raspremamo se i na spavanje, čekaju nas dva naporna hodačka dana.
Ujutro nas naš vozač vozi prema Zagvozdu na sjevernoj strani Biokova. Tunel Sveti Ilija je omogućio brz dolazak s jedne na drugu stranu ove masivne planine i već za pola sata dolazimo do zaseoka Milići odakle krećemo na uspon na vrh Sveti Jure. Ova staza nije zahtjevna, većim dijelom ide kroz šumu i zelenilo. Putem nailazimo na prelijepe Očeske bunare gdje pravimo dulju pauzu te se upućujemo na završni uspon koji je kamenit i strm. Popeli smo se gotovo u vremenu koji je iskazan na putokazima, za manje od pet sati. Na vrhu smo se fotografirali ispred kapelice Sv. Jure, udarili žig u dnevnik HPO i sajlom se spustili do Planinarskog doma Pod svetim Jurom gdje je planirano noćenje. Naš planinar koji je išao cestom do doma je stigao brže, dakle vrijedila je ona – preko preče, naokolo bliže. No, htjeli smo sve isprobati.
U domu smo se smjestili i okrijepili, a budući da je ostalo dosta dana, kako je i najavljeno u planu izleta ponuđeno je hodanje u blizini doma pa se dio ekipe popeo hrptom na obližnji Veliki Troglav. Još dva sata hodanja i brzi silazak, jer je počela kišica. Ovaj dom je lijep i novoobnovljen, ima 14 postelja, a zbog malo zatvorenog prostora skučeno je, pogotovo jer u dom zalaze i turisti koji do Svetog Jure dolaze automobilima, uskom cestom koja je na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj. Voda za piće se kupuje, a toalet je vanjski. Budući da se zbog kiše i vjetra nije moglo sjediti na terasi, večerali smo zajedno s drugim planinarima i gostima fino varivo s junetinom, a uskoro je došao i naš vozač sa stvarima za dva dana u kombiju koje zahvaljujući njemu, nismo morali sve nositi na leđima. Spavanje je bilo izazovno zbog gužve, nesigurnih klizećih ljestava za gornje krevete s kojih nam je jedan planinar pao te zbog vanjskog toaleta do kojeg se dolazi uskim, strmim i vijugavim stepenicama bez rukohvata. Zbog noćnog pada na ovim stepenicama, jedan planinar je morao odustati od sutrašnjeg uspona. Nismo ni krenuli na pravi uspon, a imamo, na svu sreću lakše, ozlijeđenih.
Ujutro je nas šest planinara već u šest sati bilo na stazi prema Svetom Iliji. Zbog uštede vremena, odlučila sam do Planinarske kuće Slobodan Ravlić na Lokvi ići prečicom po hrptu. Staza je to koja nije ucrtana u karte, ali od domaćih preporučena kao sigurna i dobro markirana što se pokazalo točnim. A i Locus je prepoznaje tako da nije bilo rizika. Vrijeme je bilo prekrasno, s hrpta je pogled cijelo vrijeme bio na more i već za malo više od sata smo se spustili do Lokve gdje u odmaranju u domu zatičemo planinarku iz Rijeke. Ostatak ekipe joj je otišao na stazu. Ovaj dom je na prekrasnom mjestu s pogledom na more, lijep i dobro opremljen pa mi je bilo žao što sam prvotni plan za noćenje u ovom objektu promijenila za drugi. No, dovde se, od Vošca ili Sv. Jure koji se nalaze na cesti, mora donijeti sva pitka voda na leđima, pa o tome treba voditi računa. Iako označeni izvori po putu trebaju imati vodu, mi je nismo zatekli, tako da je rizično osloniti se na vodu u prirodi.
Nastavljamo u dobrom raspoloženju prema našem krajnjem cilju, vrhu Sveti Ilija. Ulazimo i izlazimo iz bezbroj ponikvi, hodamo hrptovima s pogledom na more i otoke, a posebno je lijep pogled s Ćulice. Nailazimo na starinske „stanove“ gdje su nekada obitavali ljudi sa stokom preko ljeta, uočavamo različito mirišljavo cvijeće i bilje koje je u dnu ponikvi bujno i veliko. Zmije nismo sreli, barem ne oči u oči. I tako satima uživamo u prekrasnim prizorima koje možete vidjeti samo na ovoj nadmorskoj visini. Vrijeme je toplo i sunčano, mi već pomalo umorni i odjednom, iza Radića Stanova, pojavljuje se On, Njegovo Veličanstvo Sveti Ilija s kapelicom na samom vrhu. Čini se blizu, ali je još daleko. Jer iako je samo 120 metara niži od Svetog Jure, nemojte da vas to zavara, staza se kontinuirano penje i spušta po ponikvama. I do Ilije nema lake staze, s koje god strane mu se prilazi. Nestrpljivo se penjemo po zadnjem oštrom usponu i onog trenutka kad smo stigli do kapelice i pozvonili na zvono, Sveti Ilija Gromovnik nas je pozdravio i spustila se kiša, uz malo udaljene grmljavine, kako je i najavila norveška prognoza. Najavila je i da će proći, pa smo se nas šestero i četvero planirala iz Splita ugurali u malu kapelicu i uz smijeh i šalu pričekali sat vremena da kiša prođe. Čim je kiša stala, zaputili smo e svatko u svom pravcu i zaželjeli da se opet negdje sretnemo na planini. Mi krećemo prema mjestu Bast preko Osičina. Ubrzo smo shvatili zašto za ovu stazu kažu da je „spust bez kraja“, jer nikako doći do sela. Doduše, u 5 sati od Ilije spustili smo se oko 1300 metara po strmini, kamenu i siparu. Umoru je pridonio i apokaliptični prozor izgorjele šume cijelom duljinom staze prema Bastu, skroz do sipara zadnjih pola sata koji je požar vjerojatno prekinuo i zaštitio drveće u nižim predjelima. Utihnuli i umorni, pri kraju i pokisli, dolazimo do Basta gdje nas čeka naš kombi i dvoje naših odmornih planinara. Naša odmorna planinarka počastila nas je odmah hladnim pivom. Prijalo je kao rijetko što do sada u životu. Jer iako je riječ tek o desetak kilometara zračne linije, na stazi smo, što uključuje hodanje, odmore i jednosatni gušt u kapelici, proveli ukupno 13 sati. Mašala!
U PD „Velobrdski ledari“ nas je dočekala večera „žlicom“ koju su nam osigurali naši domaćini pa se uz dobru hranu, hektolitre tekućine i tuširanje brzo oporavljamo. No svejedno smo već u 10 sati svi bili u krevetu. Ovo, na žalost, zbog napora nije bio izlet s večernjom zabavom.
Sutra ujutro ustajemo bez alarma, guštamo kavicu i doručak u miru i spuštamo se u Makarsku, netko na kupanje, netko na kavu i sladoled, netko u Malakološki muzej pun neobičnih školjaka, tko što voli. Oko 12 sati krećemo prema ulazu u Park prirode Biokovo gdje stajemo u red za posjetu Nebeskoj šetnici – Skywalk-u. Karte su ranije kupljene na webu za točno rezerviran termin, ne možeš ulaziti kako želiš. Što je i nužno, jer cesta u duljini 14 km je uska i vijugava, put traje pola sata, a s vozilima iz suprotnog smjera se zaobilazimo vrlo oprezno. Šetnica je sama po sebi čudo i velika turistička atrakcija pa smo uživali „na brzinu“, uz velik broj drugih ljudi, pretežno stranaca s djecom. No, mi smo ionako jučer vidjeli puno ljepše prizore mora i otoka s veće visine, što većina turista nikada neće. Istinski su uživali naši planinari koji nisu išli na Iliju pa su se dan ranije u 6.30 sati spuštali sa Svetog Jure u Veliko Brdo i bili sami samcati na cijeloj polukružnoj konstrukciji. Spuštamo se oprezno do glavne ceste i krećemo put Osijeka. Uz put smo, naravno, jeli ćevape u Zenici kod Bajre, a kod Doboja, već u noći, dok je kiša bjesomučno lila, jedva prošli komad ceste koji je potpuno bio poplavljen. I konačno, umorni i puni slika i doživljaja, oko 23.30 sati smo stigli u Osijek. Jadni oni koji su sutra išli raditi.
Mislim da je ovo bio jedan izazovan i lijep izlet.
Ponovilo se!™
Vodič na izletu
Sanja Vladović
Foto:
