Vihoraški put

lipanj 28, 2021 Jela Knežević

Izet na Bijele stijene, Vihoraški put i Samarske stijene

U petak poslijepodne 25. lipnja 2021. omanja grupica planinara iz PD Zanatlija i HPD Bršljan-Jankovac, željnih zahtjevnijih fizičkih i tehničkih napora, krenula je kombijem put Primorsko-goranske županije, na planirani izlet na Bijele stijene, Vihoraški put i Samarske stijene na kojima imamo dvije KT HPO-a. Na prijedlog našeg tolerantnog vodiča, dogovor je da ćemo drugi dan planirati neku lakšu turu, očekujući umor nakon zahtjevne staze u subotu. Pa se spominjao Klek, Bjelolasica, Burni Bitoraj… No o tom po tom.

U kombiju veselo, fokus razgovora nije na teškoj sutrašnjoj stazi već na planiranom roštiljanju nakon povratka s hodanja. Što ćemo kupiti od mesa i gdje. Da nas je netko slušao sa strane, pomislio bi da idemo na lagano ljetovanje ili gurmansko natjecanje, toliko smo se uživjeli u kulinarske teme. Eto o čemu pričaju ljudi nakon ili blizu pedesete… Diskont u Vrbovcu je bio pravo mjesto za kupovinu mesa što smo prepustili muškom dijelu ekipe koja će roštiljati, a žene su se pobrinule za salate i dodatke (što je, baš čudno, duplo više koštalo 😊). Sretno stižemo u Begovo Razdolje koje je jedino naseljeno mjesto u Hrvatskoj iznad 1000 m n/v, smještamo se u prekrasnu pitoresknu kućicu u planinskom stilu koju je pronašao naš vodič. Jedna lakša večera (kulen, slanina, kobasica i to) i spavanjac. Sutra je naporan dan.

Nakon jutarnje kavice i doručka na lijepoj, osunčanoj terasi uz opojne mirise smilja i drugog bilja (alergičari su disali na škrge), krećemo kombijem cestom i  makadamom za Jasenak preko Matić poljane, dolazimo u podnožje Bijelih stijena i nas osam kreće na uspon. Naš vozač-planinar nije hodao s nama, jer nas je morao dočekati na završnoj točki. Već na početku staze obilazimo novo Planinarsko sklonište Miroslav Hirtz – Bijele stijene o kojem smo čitali i gledali slike na internetu, oduševljeni njegovim izgledom. A izgleda upravo kao na slikama. Savršeno. Pravimo bezbroj fotografija, a nismo pošteno ni krenuli. U gornjem domu susrećemo seniore PD Kapela iz Zagreba, društva koje je izgradilo sklonište, koji pripremaju sutrašnje svečano službeno otvorenje, odgađano zbog korone. Bilo je suđeno da dočeka nas. Ovako ljupke i još uvijek mirišljave odmah su na pozvali na sutrašnju feštu (nakon cjelodnevnog hodanja bi nas sigurno izbjegavali). Naravno da smo pristali, jer nemate svaki dan priliku nazočiti ovako značajnom događaju u planinarskom svijetu.

Krećemo na pravo pentranje i hodanje dok nam oči ne ispadnu. Na Bijelim stijenama su sajle i klinovi tako da smo ih bez problema svladali, pri tome se družili s ljubaznim vremešnim parom s Grobnika koji su tu vrlo često, a svi planinarski savjeti dobro dođu. Sretni smo savladanim izazovom, ne znajući da nas tek čekaju sajle, krv, znoj i suze na Vihoraškom putu. Pa tako veselo krećemo i hodamo, hodamo, hodamo… satima. Teren je naporan, gležnjevi i koljena stalno pod nekim neprirodnim kutom, što smo itekako osjetili kad smo se navečer ohladili. Priroda nezamislivo lijepa, ali kamen na kamenu, s pokojom stijenom sa sajlom i ljestvama, uskim provlačenjem, adrenalinom… No ono bez adrenalina je zapravo bilo iscrpljujuće, jer je dugotrajno i što bi rekao naš vodič – metla, stalno smo hodali u rupu i iz rupe (pri tome upotrijebivši slikovitiji termin koji nije za ovaj javni osvrt).  I tako jedno 798 rupa  za vrijeme bezbroj sati hoda. Na stazi baš i nije bila baš neka gužva, sreli smo jedino četvero nebrijanih mladih planinara, i to na stijeni na kojoj smo se morali opasno mimoilaziti.  Lipšući od umora i vrućine dočepali smo se Ratkovog skloništa koje smo tražili 10 minuta, a bilo nam pod nosom (nema jasnih putokaza). Ratku se sigurno opasno štucalo za to vrijeme. U skloništu u samoj stijeni smo se okrijepili, malo odmorili, naravno slikali, a dilema je uvijek skinuti ili ne skinuti gojzerice na pauzi… Jer ako se skinu, hoće li ih biti problem opet obuti? Zericu odmoreni, krećemo put Samarskih stijena koje su nam nakon Vihoraškog puta bile običan kikiriki. Bezbroj fotografija na vrhu i polako idemo dolje te uskoro na cesti ugledamo našeg vozača. Razveselili smo mu se kao rodu rođenom. I čuli da je, čekajući nas, bio na Samarskim stijenama. Blago njemu, nije se iskidao na Vihoraškom…

Roštilj u našoj kućici je bio super, salate i pivo isto, a nakon ovakvog dana sve je dvostruko prijalo. Potvrđujemo dogovor da ćemo se odazvati pozivu za proslavu otvorenja koja počinje u podne, a nakon toga putem na Klek. Dakle, ujutro ne moramo žuriti, što nam je itekako trebalo, zbog odmora. Nakon ovakvog hodanja Garmin bi nas, da smo ga imali i pitali, sigurno savjetovao da ostanemo u krevetu cijeli dan. No, ne zna Garmin tko smo mi. No, svejedno smo mrtvi umorni zalegli nedugo nakon večere.

Nakon što smo „lagano“ doručkovali roštilj koji je ostao od sinoć (da se ne baci), krećemo taman da stignemo na sam početak proslave. Počašćeni što smo pozvani i nazočni tom događaju, upijali smo zajedničku vibru ovih pozitivnih ljudi koji su izgradili sklonište. Osim PD Kapela, tu su bili i predstavnici HPS-a, lokalne zajednice i sponzora, nacionalnog parka, projektant ove ljepote, planinari i njihova djeca i pokoji psić… Jedna prekrasna ekipa pozitivnih ljudi čije je zajedništvo i naporan volonterski rad iznjedrilo ovaj izniman objekt. Čuli smo puno emotivnih govora, a i sami smo bili poneseni njihovim zajedništvom i emocijama. Izrečena je i misao, s kojom se slažemo, da bi ovakvi objekti u planinarskom svijetu trebali postati uobičajeni standard i da na tome svi u Hrvatskoj zajedno trebamo poraditi, da se ne mirimo s lošom higijenom u objektima, pokidanim i uništenim krevetima, nedostatkom tople vode i tuševa tamo gdje je to moguće… Zanatlijama odmah pada na pamet pozvati projektanta kojem Bijele stijene nisu prvi planinarski izazov, da osmisli neki ovako lijep, drveni i na našem „gruntu“…

Domaćini nas pozivaju na zajednički ručak, grah s ričetom i kobasom i roštilj (nekima nije teško pao ni treći put u dva dana). Bilo je piva i kolača, a domaćini su bili srdačni, pali su pozivi za susrete… Trojica naših su se ponovo popeli na obližnje Bijele stijene, kako bi i naš dragi vozač-planinar imao priliku ispenjati ovu KT HPO-a. Ostatak ekipe uživao je u finoj hrani i društvu u prekrasnoj prirodi. Kako je vrijeme polako odmicalo, Klek nam je bio sve dalji… i na kraju je ostao za neku drugu prigodu. Pametna odluka, Kleka će biti, a proslave i svečanog otvorenja ovog posebnog planinarskog objekta nikad više. Dakle, Ivane, spremaj Klek. A onda možemo odraditi i ove druge vrhove koji su bili u kombinaciji. Što više i zahtjevnije to bolje (ha ha). Ispunjeni i sretni, stižemo u Osijek oko 22 sata.

Ponovilo se!

Planinarka      
Sanja Vladović

 

Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo
Google Photo

Pratite nas i lajkajte